Iako snimljen 2009., Zagrebačko podne, osim uvrštenja na londonski Lift-Off 2022., zapravo nikada nije prikazan ni na jednom festivalu.
Njegova selekcija u međunarodni program ‘Antaresa’ označava svojevrsni preporod, ne samo za taj film, već i za časni simbol grada Zagreba čiju priču donosi.
Kratki dokumentarni film Zagrebačko podne autorice Stanke Gjurić uvršten je u službenu konkurenciju Međunarodnog filmskog festivala “Antares”, koji će se održati od 6. do 10. kolovoza 2025. u Digital Business Space-u Vlade Moskve.
Riječ je o nepretencioznom, ali iznimno značajnom dokumentarcu koji je prošao kroz izrazito strogu selekciju: među više od 2.400 prijava iz cijeloga svijeta, odabrano je svega 104 filma iz 29 zemalja. Kako ističe festivalska direkcija: “Ovo su najbolji od najboljih”.
Festival je posvećen radničkom čovjeku i herojima svakodnevice, a Zagrebačko podne je jedini hrvatski film u dokumentarnoj konkurenciji, koja broji 58 ostvarenja iz 20 zemalja.
Zanimljivo je da ovaj film krije još jednu, gotovo nevjerojatnu priču: iako je snimljen 2009., Zagrebačko podne, osim uvrštenja na londonski Lift-Off – 2022., zapravo nikada nije prikazan ni na jednom festivalu. Njegova selekcija u međunarodni program Antaresa označava svojevrsni preporod, ne samo za taj film, već i za časni simbol grada Zagreba čiju priču donosi.
Film portretira Stjepana Možara, čuvara zagrebačke tradicije podnevnog pucnja s kule Lotrščak. Svakog dana točno u podne, Možar bi ispalio povijesni pucanj iz topa, nastavljajući tradiciju koju je još 1877. godine utemeljio gradski vijećnik Đuro Deželić. Kroz taj mirni i precizni ritual, film donosi dostojanstven portret čovjeka koji je desetljećima stajao iza jednog od najsnažnijih simbola grada – pucnja iz topa koji ne označava samo vrijeme, već i čuva identitet grada Zagreba.
Top s Lotrščaka, danas u svojoj petoj verziji – poklon JNA Zagrebu povodom Univerzijade 1987. – ima bogatu i burnu povijest. Nakon što je prvi put postavljen u Hidrološkom institutu, ušutio je za vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi ponovno zagrmio 1928. godine.
U trenutku snimanja, Stjepan Možar bio je ponosna konstanta zagrebačke svakodnevice. Danas, kada više nije među živima, ovaj film dobiva dodatnu vrijednost – kao emotivni i dokumentarni hommage jednom čovjeku, jednoj gesti i jednoj tradiciji.
Autorica Stanka Gjurić pozvana je u Moskvu kako bi osobno predstavila film festivalskoj publici, sudjelovala na svečanom otvaranju s crvenim tepihom, te bila dio profesionalnog programa festivala.
Fenix-magazin/MD
