Čovjek se u svome govoru često prevari i izgovori nešto što nije trebao niti smio.
Piše: Dr. Jure Burić
Imena se lako zamjene, godine pobrkaju, događaji izvrnu. To ponekad postaje smiješno, ponekada tužno, a ponekada i zabrinjavajuće. Ovo što se neki dan dogodilo HDZ-ovom moćniku Branku Bačiću u TV nastupu je i smiješno i tužno i zabrinjavajuće.
Smiješno, jer je izgovorio ime “ljutog protivnika”, kandidata za gradonačelnika grada Zagreba kao “svoga” kandidata. Tužno, jer je to skoro pa odmah opet to ponovio i zabrinjavajuće što je ostavio dojam kako se više uistinu ne zna čiji je tko kandidat.
Zavladala izgleda neka sveopća ljubav u kojoj se više ne zna tko koga više voli i priželjkuje na tronu glavnog grada svih Hrvata, u Zagrebu.
Kako uopće dolazi do takvih smiješno-tužnih scena “zamjene identiteta”? Pa, svjedoci smo kako se i na samom početku stvaranja države Hrvatske nekim govornicima omakla riječ Jugoslavija umjesto Hrvatska. Nekima slučajno, nekima namjerno. Ovi “slučajni” bili su tužni kako im se to moglo dogoditi, a ovi namjerni barem su na trenutak, dok su tu riječ izgovarali, na takav način tu nakaradnu tvorevinu držali na životu.
U ovom konkretnom Bačićevom TV nastupu vjerojatno je “sličnost” prezimena bila presudna, mada je ona samo u onom nastavku “ić” ista, dok su Tomislav (Tomašević, kandidata stranke Možemo) i Davor (Filipović, kandidata HDZ-a) dva potpuno različita imena i značenja.
Žao mi je gospodina Bačića kojemu se potkrala ova “lapsus linguae”, ali se pribojavam istine Freudove rane teorije psihoanalize u kojoj “lapsus” predstavlja djelo koje u podsvijesti ukazuje na želju.
Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić
