Kad vas put slučajno nanese u neko mjesto, selo ili grad, često se dogode upravo oni trenutci koji vam se urežu u sjećanje za cijeli život. Mene je, posve neočekivano, put odveo u Napulj, a tih nekoliko sati bilo je dovoljno da me preplavi čitav niz različitih emocija. U isto vrijeme bila sam šokiran i fascinirana grdom divila sam mu se i osjećala snažnu želju da mu se jednom vratim i pomnije istražim sve njegove strane.
Piše: Marijana Dokoza
Dan je počeo sasvim uobičajeno. Sletjela sam u zračnu luku Pescara, a cilj mi je bio stići do Acquaviva Collecroce u talijanskoj regiji Molise. Po mene je došao Talijan Valentino. Odmah na početku putovanja upitala sam ga koliko je udaljeno mjesto, a on, mirno, „kao usput“, reče oko 300 kilometara. Pomislila sam da sam ga krivo razumjela, jer mi talijanski nije najbolji, pa sam prešutjela svoje iznenađenje.
Sporazumijevali smo se mješavinom talijanskog i onog što mještani Molisea nazivaju „po našku“, odnosno dijalektom hrvatskog jezika koji je vrlo arhaičan i pomiješan s lokalnim talijanskim, posebno moliškim dijalektom. Kasnije se pokazalo da moj talijanski ipak nije toliko loš jer sam Valentina dobro razumjela. Putovanje automobilom od Pescare do Acquaviva Collecroce traje približno tri i pol sata, ovisno o uvjetima na cesti i odabranoj ruti.
Put do Napulja me vratio u Dalmaciju
I nakon tri i pol sata stigli smo u Acquaviva Collecroce, ili kako Hrvati kažu, Kruč. Pričekali smo predsjednicu udruge „Jena Musika“, Antonellu D’Antuono. Kad je stigla, rekla je kako mora u Napulj po „cure iz državnog ureda“ koje stižu u tamošnju zračnu luku i upitala me hoću li ići s njom. Naravno da hoću, a dok smo se vozili i nju upitah, koliko ima voziti do Napulja. Ona ležerno odgovori: „Ma oko tri sata.“
„Oko tri sata?“ ponovim u nevjerici dok smo se vozili uskim, krivudavim dijelom ceste koja je izgledala kao da se vozimo kroz polja i šume u našim dalmatinskim selima. Put od Acquaviva Collecroce do Napulja zapravo je kombinacija lokalnih cesta i autocesta, a posebno je zanimljiv jer se stalno otvara pogled na brda i doline, na čijim vrhovima su smještena sela u kojima žive moliški Hrvati pa se na trenutke čini kao da su sela smještena u nekakvom dvorcu okruženom šumama, poljima i dolinama.
Puno sam toga o Hrvatima, tim mjestima i životu moliških Hrvata u ta tri sata doznala od Antonelle, pa čak i to da Italija dopušta vozačima da akumuliraju do 30 kaznenih bodova. Razmišljajući o svojoj brzoj vožnji i bodovima, pomislila sam kako se uopće ne bi loše bilo preseliti u Italiju.
Nevjerica, iznenađenje i ono što ću pamtiti do kraja života
Tri sata su proletjela, a kad smo se u zračnoj luci srele s „curama iz državnog ureda“, Ivkom Perić i Katarinom Živković, odlučile smo nekoliko sati provesti u Napulju. I odmah na ulazu u grad počela je jedna nevjerojatna avantura.
Najprije smo morali pronaći parkirnu garažu u središtu Napulja, gradu gdje povijest, kultura i svakodnevni život neobično koegzistiraju. Dovezli smo se do male ulice koja uopće nije nalikovala cesti namijenjenoj vozilima. S obje strane uzdizale su se visoke, stare zgrade, a ulica je bila popločana. Ono što me najviše zapanjilo bilo je to što se odmah s ulice ulazilo u nečiju sobu. Kroz otvoreni prozor vidjeli smo čovjeka kako sjedi na svom krevetu, a kroz vrata koja su također bila širom otvorena, žena i djeca su sjedili na stolicama, razgovarajući i ne obazirući se ni na promet ni na nas, koji smo tu scenu šokirano promatrali iz vozila. Ispod prozora stajao je štender s odjećom koja se sušila, upijajući mirise vozila i svega što je ulica donosila. No, to obitelji nimalo nije smetalo. Oni su uživali u svom razgovoru kao da sjede na dvorištu u nekom mirnom selu.
Susret u garaži
Ubrzo je Antonella zaustavila vozilo nasred ulice, jer je ugledala garažu. Na ulazu su stajala trojica muškaraca, jedan od njih vjerojatno vlasnik. Upustili smo se u razgovor, dogovarajući mjesto za auto, kao da smo na zadarskoj pijaci pregovarali oko cijene blitve ili kapule.
– Ma ostavite vi auto tu, ja ću ga kasnije uvesti. Samo mi dajte ključ, rekao je muškarac s osmijehom.
Antonella se složila, a ja i „cure iz državnog ureda“ nismo mogle vjerovati da će to doista učiniti.
– Što ako ti se nešto dogodi s autom? Ako ga netko ukrade? – upitala sam.
Antonella se samo nasmijala, kao da mi želi reći da „napuljski zakon“ slijedi neka druga pravila od bilo kojeg zakona u Hrvatskoj, Njemačkoj ili bilo gdje drugdje u svijetu. Mirno je predala ključeve, popričala s ljudima i krenuli smo u srce Napulja.
Najprije smo prošli središtem Napulja poznatim kao Centro Storico, jednim od najživopisnijih i kulturno najbogatijih područja u Italiji. Napulj je jedan od najstarijih gradova u Europi, s poviješću koja seže u 8. stoljeće pr. Kr. Njegov povijesni centar svjedoči o bogatoj povijesti, od grčke kolonije Neapolis, preko rimskog, bizantskog i normanskog razdoblja, pa do španjolskog utjecaja. U središtu grada se nalaze brojne crkve, palače, muzeji i trgovi koji odražavaju različite povijesne epohe.
Maradona u Napulju
Ulice starog grada vijugave su i često uske, kaldrmirane, s fasadama starih zgrada na kojima je često lik Maradone. Podsjetimo tek kako je Maradona u igrao u Napulju 1984. godine, čime je grad dobio nogometnog čarobnjaka koji je svojom igrom pretvorio tim u svjetsku senzaciju. Do danas Maradona živi u srcima Napolitanca. Njegov mural na Via Tribunali i kip ispred stadiona San Paolo podsjećaju koliko im je i danas važan. U Napulju se često kaže: “Maradona nije samo igrao za Napoli, Maradona je bio Napoli.” Ta rečenica najbolje sažima emociju koju je ostavio u gradu, gdje ga i generacije koje ga nisu gledale uživo smatraju legendom i ikonom.
Konop i plavi kablić
Na svakom koraku osjeti se energija grada koju čine zvuk motora jer se svi voze motorima, razgovori prolaznika, mirisi lokalne kuhinje. Ulice su prepune života, s trgovinama, restoranima i lokalnim zanatlijama. Tipični su suveniri poput crvenog roga (cornicello), amuleta koji simbolizira sreću i zaštitu.
Tržnice su prepune boja i okusa, od svježeg voća i povrća do morskih delicija, dok ulični kafići i trattorije nude autentične napuljske specijalitete.
Da bih vam dočarala duh ovog grada, evo samo jednog malog, ali nezaboravnog detalja: na jednoj ulici, među trgovinama s hranom, iz zgrade visi konop na koji je vezan plavi kablić. Stanari, koji žive u toj zgradi, spuste svoje narudžbe u kabliću, trgovac ih napuni i priloži račun, a stanar povuče kablić i vrati ga s novcem. Ne znam gdje drugdje u svijetu možete vidjeti ovakvu svakodnevnu čaroliju osim u Napulju.
Napulj je rodno mjesto pizze
Povijesne znamenitosti dominiraju panoramom grada. Impresivni Castel Nuovo, poznat i kao Maschio Angioino, svjedok je srednjovjekovne veličine, dok Kraljevska palača na Piazza del Plebiscito podsjeća na luksuz burbonskih monarha. Na obali se smjestio Castel dell’Ovo, najstarija napuljska utvrda, s koje se pruža panoramski pogled na more i Vezuv.
Umjetnost i religija također ostavljaju snažan dojam. U Cappella Sansevero posjetitelji mogu diviti remek-djelu skulpture “Veiled Christ”, dok Pio Monte della Misericordia čuva Caravaggiovo poznato djelo Sedam djela milosrđa. U blizini se nalazi i crkva i samostan Missione ai Vergini, arhitektonsko remek-djelo 18. stoljeća.
Šetnja ulicama Napulja pruža jedinstveno iskustvo lokalnog života. Spaccanapoli, uska i živahna ulica koja presijeca centar, vrvi trgovinama, kafićima i crkvama, dok Via San Gregorio Armeno oduševljava radionicama jaslica i minijaturnih figura posebno u predbožićnom razdoblju.
Nezaobilazan je i gastronomski doživljaj. Napulj je rodno mjesto pizze, a pizzerije poput Sorbillo ili Di Matteo nude autentičnu Margheritu.
U pizzeriji koju je proslavila Julia Roberts
Mi smo zbog Julije Roberts odlučili probati pizzu u pizzeriji L’Antica Pizzeria da Michele, koja je smještena u kvartu Forcella. U filmu „Eat Pray Love“ koji je sniman 2010. godine, Julia Roberts dijeli pizzu s prijateljicom Sofi u L’Antica Pizzeria da Michele, gdje se poslužuju samo dvije vrste pizze: Margherita i Marinara. Ova povijesna pizzerija, osnovana 1870. godine, a danas je vodi obitelj Condurro i naravno rado se fotografiraju i dijele priču o Juliji koja ih je proslavila.
U Napulju su semafori više dekoracija nego pravilo
A, promet u Napulju… pa, možemo reći da je… „živopisno iskustvo“. U Napulju su semafori više dekoracija nego pravilo, a parkiranje se smatra sportom. Motoristi jurcaju između auta kao da igraju videoigru, a truba je opći jezik prijateljstva. Ako preživiš prvi krug prometnog kolapsa, postaješ lokalni vozač u tri sekunde!
– Jednom sam svjedočila sceni: dva vozača sudarila su se, ali nisu ni izašla iz vozila. Samo su porazgovarali, pozdravili se i nastavili svojim putem, ispričala je uz smijeh Antonella.
I mi smo tog dana otišli svojim putem, ali čvrsto sam odlučila vratiti se jer ovaj grad kao da traži da ga se osjeti, doživi i proživi i to na više od nekoliko nezaboravnih sati.
Fenix-magazin/MD/Marijana Dokoza
