Iz tiska je izašla zbirka pjesama Malkice Dugeč Slobodna misao (Tkanica, Zagreb, 2019.). U svom predgovoru prof., Lucija Šarčević iz Saarbrückena piše o bogatom književnom opusu pjesnikinje.
Stvarajući neprekinutim slijedom od pjesničkoga prvijenca Crveni biseri (Požega, 1960.), prof. Malkica Dugeč (1936.), najznačajnija hrvatska izvandomovinska pjesnikinja, gotovo već peto desetljeće fizičkom adresom u njemačkom gradu Stuttgartu, a duhovnom uvijek i zauvijek samo u Hrvatskoj i za Hrvatsku, javlja se novom pjesničkom zbirkom Slobodna misao (2019.).
Svojim pjesničkim i proznim radovima za odrasle i djecu zastupljena je u hrvatskim antologijama, leksikonima, čitankama te u najnovije vrijeme i u izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda ‚Miroslav Krleža‘. Višestruko nagrađivana književnim nagradama i priznanjima, među kojima se osobito ističu: nagrada „Antun Branko Šimić“, za knjigu pjesama U riječ unjedrena (2007.) te nagrada „Fra Lucijan Kordić“, za zbirku pjesama Žigice vjere (2014.), Malkica se svojim stvaralaštvom ubraja u emigrantsku književnost s ključnom tematikom lirskog opusa vezanom za hrvatski jezik i skrb za njega, čime se svrstava u najplodnije stvarateljice hrvatske izvandomovinske nacionalne književnosti.
Promicateljica, njegovateljica i čuvarica hrvatske materinje riječi u tuđini, različitim formama pjesničkoga izričaja, od vezanoga do slobodnoga stiha, neposredno ili alegorijama, kako u svojih prethodnih 20-ak pjesničkih zbirki, tako i u Slobodnoj misli, ostaje vjerna u ljubavi prema hrvatskom jeziku, narodu te prirodnoj i kulturnoj baštini Hrvatske na čvrstim temeljima svoje kršćanske katoličke vjere. Riječ je uglavnom o rodoljubnoj i refleksivnoj (misaonoj) poeziji koja se nerijetko stapa jedna s drugom.
Formalno, zbirka je podijeljena u dvanaest ciklusa, a sadržajno u lijepu bistru rijeku riječi, koja zrcali iskrenu, neposrednu i žarku ljubav prema domovini Hrvatskoj, hrvatskome jeziku, ali i brižnost za nju i njega, jer kako veli Riječ je ljepota zemnog života (str. 56.), a živjeti za hrvatsku riječ jest lijek za sve u istonaslovnoj pjesmi:
Lijek za sve
Može li riječ postati brana
Protiv suza rana?
Protiv tmurnog dana?
Tko zna, tko zna…
Možda riječi sve to mogu
Kad se, nakon nemirna sna,
Čovjek pomoli Bogu! (str. 39.)
Zajedno sa svojim suprugom Malkica je sedamdesetih godina morala emigrirati iz Hrvatske. Baveći se aktivno hrvatskim jezikom – od pisanja poezije i vođenja književnih susreta djeci hrvatskih građana u sklopu Hrvatske nastave, zatim u Hrvatskoj katoličkoj misiji, Hrvatskoj zajednici te pri Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Stuttgartu do sudjelovanja na pjesničkim susretima i kongresima u Hrvatskoj – ubraja se u nezamjenjive ambasadorice i promicateljice hrvatskoga izvandomovinskog literarnog i kulturnog neba.
Ponosna na svoju državu, jezik i ljude, ali istovremeno zabrinuta za njihovu budućnost, svoju brižnost za slobodnu domovinu Hrvatsku, koja je iz pepela nikla, otkriva izvrsnim poznavanjem aktualne situacije u Domovini, pa pogođenost teškim gospodarskim, socijalnim i političkim prilikama matoševski oslikava stihovima pjesme
Zaigralo kolo
Zaigralo kolo. Na hrvatskom tlu.
Odzvanjala pjesma
Poznata po zlu.
Tko to danas kreće,
Tko to danas hoće
I u času sreće
Razvit barjak zloće? (str. 18.)
Ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. godine i otvaranjem slobodnoga tržišta rada, Hrvatima se otvorila jedinstvena prilika za život i rad izvan granica zemlje, što je vrlo pozitivno za one koji se svojom slobodnom voljom odlučuju na odlazak, no svjedoci smo i druge strane medalje tj. činjenice aktualnoga masovnog iseljavanja Hrvata zbog moranja i to – „trbuhom za kruhom“ pod utjecajem egzistencijalnih neprilika, loše ekonomske, socijalne i političke klime te izražene korupcije i nepravde. Ostaju otvorena pitanja: zašto je tomu tako te tko i kada će odgovarati za to moranje? – (…) Pa tko to još hoće i tko to još želi u tuđinu da nas, Hrvate, iseli, dokrajči i satre? (…)
Hrvati se žrtava ne boje, jer oduvijek brane samo svoje. (…) (Još nas ima, str. 67.-68.) Izvandomovinska svakodnevica svojim ubrzanim tempom života plamenim jezicima guta vrijeme. U nepreglednoj rijeci bespovratnoga tijeka, brzo se nižu sati, dani, mjeseci i godine. Ipak, kada blagdani nastupe, posebice Božić, čovjek odjednom nekako stane i zagleda se u dubinu svoga bića te počne dugeč.indd 12 15.5.2019. 11:12:37 13 razmišljati o „svome mjestu u svemiru“, pa dok snijeg zasipa krovište s tuđinskoga neba, u bjelini i tišini zimske noći, kao nepozvane gošće redovito pokucaju na vrata uspomene na voljene i Domovinu: Božićna čestitka u ruci. / Naviru uspomene. / Izronile iz čaše razbijene. (Naviru uspomene, str. 22.) Pjesma Ljubav emigranta – Grob mu osamljen. U tuđini. / Tu već mnoga ljeta počiva. / A ja ga vidim živa / Kako i smrt nadjača, / U tuđini. / I smjelo korača / Prema voljenoj Domovini. (str. 20.), na prvi pogled asocira na Malkičinog supruga koji je tako žarko želio u Domovini živjeti i mrijeti, no život priča svoju priču stalno iznova svjedočeći i potvrđujući kako Sudbina nikada nije skrojena / Po mjeri čovjeka! (str. 24.), ali i na sve one koji zadnje počivalište pod tuđim nebom nađoše dok snivahu povratničke snove. Da dobri, plemeniti i nadasve voljeni ljudi zauvijek žive po svojim riječima i djelima, a ponajviše po dobroti srca, prikazuje lirska prozna pjesma, odnosno svojevrsno ljubavno pismo – Stol prostrt za dvoje.
Ovu pjesmu pjesnikinja izričito posvećuje svome pokojnome suprugu prof. Boži Dugeču, preminulomu 17. IV. 1990. godine ne skrivajući svoje emocije i dugogodišnju težinu samačkoga života (…) Ja svakoga dana spominjem ti ime, suze gutam, kroz prazninu plutam. (…).
Ljubljena ljubav je neuništiva garancija vječnosti. Javljajući se u snu i na javi, podsjeća na sebe, ohrabruje i poziva na vjeru onda kada ljudskim snagama ne možemo dalje i kad zbog sumnje teške duh nam klone: Ne boj se, ne kloni! Srest ćemo se opet čim zvono Susreta i za nas zazvoni!“ / Sred boli samoće pjesma ime tvoje gromko kriknut hoće pa stol opet prostirem za dvoje. Da se suzne oči čekanja ne boje! (str. 61.-62.) Refleksivne pjesme – Ravnodušnost, Usporen hod, Kiša mijena te svakako Sumnja, koja se po mome sudu osobito izdvaja ukazujući na čovjekovo stanje kada sumnja opustoši i presuši sve izvore vjere i nade u bolje: Čaša vode u ruci. / Žeđ muči. / Nov izvor naslućen, / A sumnja / I zadnju kap / Ispila naiskap! (Sumnja, str. 28.) – prikazuje duboka snažna osjećanja, zapažanja i promišljanja pjesnikinje o prolaznosti, vrijednostima i samom smislu života. Nitko, baš nitko ne može poznavati taj poseban osjećaj težine u tuđini bez domovine tko domovinu nije morao napustiti. Domovina iseljenika prati u snu i javi, no Hodeć po tuđini ne umire nada (str. 50.-51.), nada u povratak i bolje sutra u Domovini.
Prosvjetiteljskom intencijom, Malkica oživljava povijest kao učiteljicu života isključivo u smislu shvaćanja pogrješaka iz prošlosti i svjesnosti istih. Slijedeći istodobno tradicionalni i modernistički stil iz kojega proizlazi jedan – tipično dugečevski – vezanim i slobodnim stihovima, s vrlo naglašenim emocijama, ekspresivnošću i ritmom, prikazuje i ukazuje na probleme, ali i daje rješenje: nemojmo ponavljati u budućnosti grješke iz prošlosti!
U riječ utjelovljena poezija snažnih poruka nade i vjere u bolje i ljepše hrvatsko sutra, neka Slobodna misao pronađe put do srca svih onih koji vole svoj narod, državu i jezik te stvaralaštvo prof. Malkice Dugeč, čuvarice hrvatskoga jezika i identiteta u Hrvatskoj i izvandomovinstvu.
Iz predgovora prof. Lucije Šarčević
Fenix-magazin/MD
