Katakombe svetog Kalista u Rimu su bile službeno groblje Rimske crkve u 3. stoljeću nove ere. Ovdje je pokopano oko pola milijuna kršćana, među njima mnogi mučenici i 16 papa. Nazvana su po đakonu sv. Kalikstu kojeg je početkom 3. stoljeća poslije Krista papa Zefirin dodijelio da upravlja grobljem.
Prošlo je već znatno vremena otkad se razuvjerilo uvjerenje da su katakombe mjesta u kojima su se krili prvi kršćani kako bi izbjegli progonstva od strane careva. Poznato je da su se prvi kršćani okupljali, sve do Konstantinove epohe mira, po privatnim kućama, koje su se vremenom pretvarale u liturgijske prostore, a zatim su postale crkveno vlasništvo i upravo na tim lokacijama, od početka četvrtog stoljeća, nikle su najstarije crkve i župe u Rimu.
U vrijeme apostola, kršćanske zajednice u Rimu pokapale su svoje mrtve na otvorenim grobljima, na istim mjestima gdje su se nalazili i grobovi pogana. Tek kasnije, s obzirom da je zajednica kršćana sve više rasla – već od početka III. stoljeća, kad je papa Zeferino (198-217) zadužio svog đakona Kalista da se brine o čišćenju i održavanju groblja, koje je smješteno između Apijske i Ardeatinske ceste (via Appia e Ardeatina) – Rimska crkva, zahvaljujući svojim dobrostojećim rimskim građanima, koji su prešli na kršćanstvo i koji su dali na raspolaganje vlastite posjede, počinje upravljati s ovim grobljima. Zabilježeno je preko četrdeset takvih groblja, različitih veličina, smještenih pokraj glavnih rimskih cesta, ali izvan gradskih zidina, prema propisima Rimskog zakona o mjestu gdje su mogla nicati groblja. Dakle, ovo su ta groblja koja su postala pravi podzemni gradovi umrlih – katakombe – riječ s kojom se u početku označavao lokalitet na Apijskoj cesti, a koja se vremenom pretvorila u pojam koji je označavao sva podzemna rimska groblja. Njihov će nastanak i razvoj obuhvatiti skoro dva i pol stoljeća, tj. od II. do V., i smatra se da ispod površine grada Rima, sveukupna dužina guste mreže tunela, kubikula (lat: spavaonica) i prolaza podzemnih grobnica, isklesanih u sedri, doseže i do 150 kilometara.
Zašto se koristila ova podzemna arhitektura izdubljivanja ili iskapanja podzemnih grobnica u svrhu ukopa? Razlog je bio u namjeri da se, iskorištavajući vertikalni dio tla od sedre, ide u susret potrebama pokapanja – imitirajući način sahranjivanja u Palestrini – rimske zajednice starokršćana koja je sve više rasla. Dakle, rimski starokršćani su svoje najbliže sahranjivali prema židovskoj tradiciji, obogaćujući pogrebna mjesta novim značenjima, iznad svega štovanje posmrtnih ostataka mučenika. Osim toga, bio je i drugi, jako važan razlog, koji je proizlazio iz naredbi od strane Vlasti, koja je vodila evidenciju broja grobalja. Jedan od ovih državnih propisa bio je da se ne smije prelaziti preko označenog zemljišta niti ispod površine tla. Stoga bi se počelo s iskopavanjem stuba do određene dubine, izdubljivanjem glavnog prolaza, od kojeg bi se, vremenom, nastavljali sporedni prolazi, spajanjem pojedinih hipogeja. Kad bi se došlo do kraja zemljišta, nastavilo bi se iskopavati u dubinu. Na ovaj način prolazi u sedri postojali bi sve dublji, ponekad bi dosegnuli i do pet etaža podzemnih galerija, dubine od 18-20 metara.
Najveće katakombe, sa svojih 15 kilometara galerija, su i jedne od najvećih starokršćanskih groblja koja su ugledala svjetlo dana, a to su Domitiline katakombe. Flavia Domitila bila je unuka cara Vespazijana i žena zara Tite Flavia Clementa, koji je sa svoje strane bio u rodbinskoj vezi s carem Domicijanom, prešla je na kršćanstvo i dala je na raspolaganje, svojoj novoj vjerskoj zajednici, veliki komad zemlje u vlasništvu na Ardeatinskoj cesti.
Prema procijeni, cjelokupni broj svih grobova u ovim katakombama, kreće se između 500 tisuća i 700 tisuća, a naspram ovih brojki, onih pronađenih sa nadgrobnim natpisima je nešto manje od dvadeset tisuća. Grobovi prvih kršćanskih zajednica zanemarivali nadgrobne natpise kojima se ukazivalo na titule i društveni položaj pokojnika, a koje su kod pagana bile uobičajene, ali i pored toga natpisi koji su sačuvani do našeg vremena, otkrivaju dijelove svakodnevnog konkretnog života žena i muškaraca iz prvih kršćanskih zajednica. A na ovaj način često možemo saznati čime se pokojnik bavio: zanatlija, pekar, kovač, prerađivač kože, slikar, obrađivač kamena, vojnik. Na nekim grobljima su pronađene pogrebne sobe u vlasništvu samo jedne srodne grupacije, kao na primjer pekara, koja je imala svoj određen prostor urešen sa slikovnim prikazom vezanim za njihov zanat, kao što možemo vidjeti u Domitilinim katakombama. Prisutni su i javni bilježnici, učitelji, liječnici, odvjetnici. Dakle, vjernici svih društvenih slojeva koji su možda željeli da se pokopaju blizu štovanih mučenika. Ponekad se grobovi razlikuju samo po malim znakovima prepoznavanja: ugravirani broj, kovanica ili lik učvršćen u još svježem vapnu, a to su oni grobovi strarokršćana bez imena, koji kao i ostali počivaju blizu mučenika, u iščekivanju Uskrsnuća.
Kršćani, izmiješani sa ostalima, živjeli su život kao i svi drugi, ali potpomognuti, kako će kasnije napisati sveti Augustin u Kući Božjoj, vjerom, nadom, ljubavlju drugačijom („ diversa fede, diversa spe, diverso amore“). Ta vjera, nada i ufanje izviru iz nadgrobnih natpisa. Najčešći i najrječitiji od njih je: „U miru“, što je istovjetno iskazivanje vjere poput Kristovog monograma. „U miru“ je dakle najčešći znak koji nam omogućuje da sa sigurnošću razlikujemo ranokršćanske natpise od poganskih. Tko je čitao riječi „In Pax“ znao je da je tu pokopan jedan kršćanin. „In pax Dei“ ili „In pax Christi“ ili u nekim slučajevima „Recessit in pax fidelis“ (Preminuo je u miru kao vjernik) ili „Vixit in pax fidelis“ (Živješe u miru kao vjernik). Rijetko se mogu naći složeniji izražaji, kao što zbori natpis koji se danas čuva u Lateranskom muzeju (Museo Lateranese): „ Semper viva in Deo, dulcis anima“ (Slatka dušo, da vazda možeš živjeti u Bogu).
Često nailazimo na molitve, traženje zagovora kao kad se pokojnik obraća svojim najdražima koji su još živi i koji svjedoče živu vjeru u općinstvu svetih: „Ne zaslužujem biti sjedinjen s Bogom. Prema tvom zagovoru daj da se oslobodim svih mojih grijeha.“ Na epigrafima koji se mogu vidjeti u prolazima prema grobovima papa mučenika sahranjenih u katakombama sv. Kalista, često, odmah iza natpisa, možemo vidjeti dodani izraz: „indignitus peccator“- jadni grješnik. Osim Kristovog monograma, drugi natpisi predstavljaju kršćanske simbole: riba, sidro. Neke natpise su ostavili svećenici. Prepoznaju se po oznaci koja je ispred potpisa: „PRB“ (prezbiter). Narod grešnika, otkud je Gospodin izvlačio svoje svece i svoje mučenike. Tako su, za otprilike 250 godina, sve do IV. stoljeća, katakombe većinom bila mjesta gdje su se pokojnici sahranjivali, groblja gdje bi se obavljao ritual pokopa i gdje bi se obavljala liturgijska komemoracija za mučenike. Od V., pa sve do VIII. stoljeća, sve dok rimska predgrađa ne postaju opasna – kao zbog, počevši od pljačke Rima od strane kralja Vizigota, tad je Alarik 410. prisilo napuštanje podzemnih groblja i kosti mučenika su definitivno prenošena unutar gradskih zidina, u Rimske crkve – međutim, katakombe tada postaju mete hodočasnika, koji će ih isključivo posjećivati radi štovanja mučenika s godišnjom komemoracijom njihovog dies natalis (dana rođenja).
12. rujna 1965. godine papa Paolo VI posjetio je katakombe svete Domitile i san Kalista, a taj je posjet poprimio posebno značenje, jer je bio na pragu Drugog vatikanskog koncila: „ Došli smo ovdje da se napijemo sa izvora, došli smo da odamo počast ovim skromnim slavnim grobovima da nas upozore i utješe – rekao je papa Paolo VI u homiliji, koju je izgovorio u san Kalistu – došli smo se opskrbiti drevnim primjerima kršćanskih kreposti i iz njih crpiti nadahnuće i snagu … došli smo ne da se vratimo biti kao prvi kršćani ili da se osjećamo kao stari, nego da budemo obnovljeni u mladom i autentičnom iskazivanju vjere koju godine ne iscrpljuju.“
Fenix-magazin/MD/Tekst: Stefania Falasca, spisateljica i urednica vatikanskog dnevnika Avvenire/ S talijanskog prevela Ljiljana Džalto/ Foto: Fenix (Don Mario Juričević)
