Intervju sa Semihom Senturkom napravio sam u prosincu 2015. godine, kad je Hrvatska izvučena u skupini na Euru 2016. godine s Turskom.
Piše: Antonio Bevanda
Njegov volej zavio je u crno Hrvate. Bio je 20. lipnja 2008. godine. Bečki Prater, četvrtfinale Eura. Ivan Klasnić je zabio za 1-0, za polufinale. Mislili smo da je sve gotovo, a onda se ukazao on. Semih Senturk zabio je gol života. Zabio je za 1-1, rasplakao je tisuće Hrvata. Pucali su se penali, a u njima nakon primljenoga gola u 121. minuti nismo imali šanse.
Povedeš u 119. Primiš ga dvije minute kasnije. Šok i nevjerica, nismo se oporavili do penala. Promašio je Modrić, zatim i Rakitić, a onda i Petrić. Senturk je zabio i penal.
Želja mi je bila napraviti intervju s igračem, koji je bio koban za nas. S igračem zbog kojega sam i sam plakao.
Na ždrijebu su nas kuglice spojile i za Euro 2016. godine. Bilo je to u prosincu 2015. godine. Senturk je tada igrao napadača u Basaksehiru. Nadao se pozivu na Euro. Mi smo pola godine kasnije na Parku prinčeva u Parizu pobijedili 1-0. Zabio je Luka Modrić, Senturk nije bio na Euru. Nasreću, nije.
Poruka u Tursku, Slovencu Rajku Rotmanu, on je dao broj glasnogovornika Basaksehira. Nazvao sam njega, Senturk nije znao engleski, pa je glasnogovornik bio prevoditelj.
– Taj sam gol pogledao valjda 1000 puta. Meni je taj gol promijenio život, znam da ste zbog njega plakali – rekao mi je među ostalim turski napadač, čovjek koji nas je zavio u crno.
To mi je jedan od najvažnijih razgovora u karijeri. Bio sam jedni hrvatski novinar, koji je ikad došao do igrača zbog kojega smo plakali danima.
Fenix-magazin/MMD/Antonio Bevanda
