Upravo se navršava punih 30 godina kako nas je napustio Tomislav Ivčić, pjevač kojoj je svojoj voljenoj Hrvatskoj napisao i ispjevao veliki broj pjesama.
Emotivnim osvrtom svog se prijatelja prisjetio i fra Vladimir Vlado Ereš, jedan je od najpoznatijih hrvatskih i hercegovačkih katoličkih misionara među našim iseljenicima.
“Svojim si tekstovima budio zore svoje „friško rođene“ voljene zemlje Hrvatske. Čak i prije njezina rođenja, pjevao si i pisao o skoroj slobodi i radosnom nagovještaju dolaska nedosanjanog sna, nedosanjane čežnje i još neostvarene ljubavi koja je na vidiku- svoje drage Hrvatske.
Pisao si i opjevavao specifično ponosne karakteristike svoga naroda o (u) vjeri „tamo gdje sam rođen vole ljude, tamo gdje se Bogu moli i svoje voli, tamo gdje zvona zvone i narod u crkvu ide, tamo se crven bijel i plavi vije i toplo sunce Neba sve nas grije… itd. Bilo je to 1988. i 1989. godine kao i svaku godinu kasnije, na najvećem svjetskom hodočašću Hrvata katolika u Zapadnoj Europi – u Birnau, na Bodenskom jezeru u Njemačkoj. Uzbuđeno, zanosno i radosno pozdravljao te je tvoj vjernički narod.
Sjećanje i ljubav na Ivčića
Tvoji tekstovi pjesama o Međugorju, koje se tada „probijalo“ u sumnjivi i ideološki zaslijepljeni svijet, bili su kao proročanstva starih biblijskih proroka. Od prvih dana ukazanja pa preko Birnau živjeli smo i družili se kao dva brata i prijatelja, dva vjernika koja su špijunirali, pratili i provocirali ali dobri i veliki Bog i Blažena Djevica Marija bili su „Nebeski sekuritas“, kojem nitko nije mogao ništa”, naveo je fra Vladimir Vlado Ereš.
Ostao si u srcima običnih ljudi
Kako je naveo, danas, točno nakon 30 godina odlaska s ove zemlje, ostaje sjećanje i ljubav na Ivčića.
“Iako te je skoro zaboravila tvoja domovina Hrvatska, nema velike obljetnice ni proslava, jedva tu i tamo, ali ima onih koji te neće zaboraviti dok su živi, a za daljnja vremena će se pobrinuti dobri Bog.
Kroz snove sjećanja prolaze mi svježi trnci tvojih osmjeha, tvoga brka, tvoga glasa i tvoje rečenice „neka nam Bog oprosti sve grijehe naše“, po kojoj si postao vrlo omiljen u vremena kada se Boga nije smjelo ni spomenuti.
Sadržaji tvojih pjesama se čuju tu i tamo, moglo bi i češće i više, su toliko meditativni i poticajni i još uvijek nezaboravni.
Tvoje pjesme su bile s puno duše i još žive u malim običnim ljudima kojima si tada bio poslan od Boga da „probijaš blokadu“ javnosti kako sve počinje i završava s Bogom.
Ti si bio i ostao hrvatski „Elvis Presley“, ali ne toliko u našim hrvatskim medijima, koliko u srcima običnih ljudi, jer mi smo takav narod koji slabo cijeni, slavi svoje velikane.
Sve strano, pa i pjevači i glazbenici, puno nas više „osvajaju“ nego naša domaća kvaliteta. Svoga ne vidimo, toliko ne volimo, ne cijenimo. Ne, ne, na žalost ne…”, naveo je fra Vladimir.
Tekstovi su bili kao „atomske bombe“
Naveo je kako su mnogi zaboravili Ivčićevu tadašnju pjesmu „Zaustavite rat u Hrvatskoj“, koju su na engleskom čuli svi moćnici svijeta.
“Ti si je dvije godine prije svoje smrti napisao i pjevao, kao da si proročki nagovijestio ono što se kasnije dogodilo. Tvoji tadašnji tekstovi su bili kao „atomske bombe“ koje su probile uši moćnika da rat prestane i da se Hrvatska u slobodi rađa, raste i razvija.
Bio si neponovljiv, jedinstven i jednostavan, ali i ponosan, principijelan. Sjećam se naših susreta s mnogima po Zagrebu, gdje si na svakom koraku „propovijedao“ o jačini vjere, slobodi života i uvjerenja, ljubavi prema svojoj domovini.
Čak i među onima koji nisu dijelili naše mišljenje. To nikada ne blijedi nego ostaje kao „vječno svjetlo“ u srcima onih koji te poznaju i vole”, emotivan je bio fra Vladimir.
Čudni vjetrovi u glazbi, politici i narodu
“Danas, nakon toliko godina, sve se promijenilo, moj Tomica. Zavladali su neki čudni vjetrovi i u glazbi, i u politici i u narodu. One tvoje pjesme, koje su prkosile svojom svježinom, čistoćom, pobožnošću, ponosom, hrvatstvom, vjerom danas su jedva prisutne na otvorenoj sceni naše Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tamo gdje žive tvoji sunarodnjaci i tvoji su-vjernici.
Ali Tomislave nije sve tako crno, ima i divnih primjera procvjetale slobode koju si sanjao. Sve ima svoje „porođajne boli“ ali se duboko nadamo da će biti bolje.
U tvom hrvatskom iseljeništvu bije kao u ona Tvoja vremena. Ohladili smo se, ne pjevamo više, zajedništvo i druženje sve je tanje. Zabili smo se u svoje osobne „rupe“ i snivamo neke svoje snove. Tu i tamo odjekne koja zabava, čuje se pokoji susret, ali danas nadjačavaju nas neki drugi pjevači i neke druge pjesme. Neki drugi „klinci“ naše mladosti pjevaju neke uvozne pjesme…
Jedva da te ima
Tomislave, sjetih te se ovih dana s posebnom ljubavlju. Svake godine u ovo vrijeme prebirem programe hrvatske televizije i radija i znatiželjno promatram koliko te se sjećaju, koliko o tebi pričaju, koliko puštaju slušati tvoje pjesme i divne tekstove (a napisao si ih preko 300) …. Jedva da te ima…
Narod koji zaboravlja svoje velikane ima vrlo neizvjesnu i nesigurnu budućnost. Takvi smo mi, ta znaš nas. No tko te voli volit će te vječno, a tko ne voli neka sanja „neke svoje snove“, kako si i sam rekao.
Godine se množe, dani se broje, sve nas je manje koji smo te poznavali i voljeli, ali nas još uvijek ima. A dotle ti uživaj u vječnim prostranstvima Neba u društvu svetaca i svoje Majke Božje, kojoj si pisao puno puta i napisao puno pjesama.
Pjesme ljubavi, vjere i ponosa
Vjerujem da i tu pjevaš anđelima, u krilu Nebeskoga Oca o ljepotama i neba i zemlje, jer tvoje pjesme su bile i ostale pjesme ljubavi, vjere i ponosa.
Na godišnjicu tvoga odlaska zapalit ću svijeću, pomolit ću se za Tebe i sve Tvoje a sve će to „zaliti“ i koja suza, jer za velikanima nije „grijota“ i zaplakati. Tvoj prijatelj, koji od prvog dana upoznavanja u Međugorju 1981. godine, pa do danas nije nosi divne u nezaboravne uspomene”, naveo je fra Vladimir Vlado Ereš u pismu svom nezaboravnom prijatelju.
Fenix-magazin/SČ
