U ponedjeljak, 22. veljače 1918.godine u Osijeku je rođen veliki hrvatski sin, intelektualac i domoljub, dr. Ivo Korsky. Na žalost o njemu, kao i o mnogim drugim zaslužnim Hrvatima, koji su poput njega posvetili svoj život uspostavi države Hrvatske, Hrvati u domovini i iseljeništvu, posebno pripadnici mlađe generacije, znaju vrlo malo.
Piše: Šime Letina
Dr. Ivo Korsky po obujmu i kvaliteti svojih intelektualnih doprinosa i osobnih žrtava u uspostavi nezavisne i demokratske države Hrvatske svrstao se u red Hrvata koje s pravom nazivamo hrvatskim velikanima. Golema napisana ostavština iz njegova šezdeset godišnjeg političkog rada otkriva nam ne samo njegovu intelektualnu snagu i ljudsku veličinu, već i potpunu odanost hrvatskoj nezavisnosti. Po svom političkom odgoju i nazorima Korsky je bio izraziti pripadnik i predstavnik predratne, desetotravanjske generacije koja je politički rasla i odgojena u okrilju starčevićanstva. Bio je do kraja odan državotvornoj ideji Ante Starčevića i političkoj doktrini Ivana Oršanića. Pravi starčevićanac! Poput Mazzinia, koji je desetljećima živio izvan Italije i idejno pripremao svoj narod za njeno oslobođenje, Korsky je kroz Hrvatsku republikansku stranku (HRS), koja je poslije 1990. u Hrvatskoj djelovala pod imenom Hrvatska republikanska zajednica (HRZ), pripremao hrvatsku javnost za novi čas hrvatskog oslobođenja i trajnu realizaciju hrvatske slobode.
Rođen je 22. veljače 1918. u Osjeku, a umro je 12. prosinca 2004. u Buenos Airesu. Rodio se u hrvatskoj katoličkoj obitelji, koja je prije njegova rođenja prešla s židovske na katoličku vjeru. Još kao dijete isticao se upornošću i inteligencijom. U Osijeku je 1935. završio veliku maturu, a pet godina kasnije postao je doktor prava na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. U najranijim godinama javno se opredijelio protiv tadašnje i svake buduće Jugoslavije i jugoslavenstva. Kao mladi sveučilistarac bio je aktivan u hrvatskim nacionalnim i katoličkim organizacijama. Smatrao je da čovjek bez vjere u Boga i ljubavi prema domovini, bez obzira na njegovu materijalnu i intelektualnu snagu, ostaje živuće strašilo. Zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv Jugoslavije i beogradskog režima bio je proganjan i zatvaran. Od tada pa sve do smrti njegov javni politički i organizacijski rad bio je posvećen hrvatskom narodu.
U svojoj knjizi, “Iz ideala u stvarnost”, koja je objavljena u Zagrebu poslije njegove smrti, a uredio je dr. sc. Ante Birin, Korsky je o sebi napisao sljedeće:
“Došao sam u Zagreb, na Sveučilište, u jesen 1935. godine kad se već pojavilo hrvatsko nacionalističko gibanje koje je kasnije dovelo do deseto travanjske revolucije. Kao mladi sveučilištarac, član Marijine kongregacije akademičara, čuo sam prvi puta za binomij Oršanić i Žanko. Za nas je to bilo nešto novo, pomalo tajanstveno, jer su to bili katolički intelektualci koji nisu samo išli u crkvu nego su se također bavili politikom i kao hrvatski nacionalisti borili su se za svoj hrvatski narod izvan katoličkih organizacija, što nam je bilo veoma simpatično, ali novo. Osim toga oni nisu bili u svakoj strani konzervativni nego su u mnogim pitanjima javnoga života bili izvanredno napredni. Tu se govorilo o socijalnim pravima, o radničkim pravima, o narodnim pravima, dakle nešto što mi, pogotovo provincijalci, nismo ni slutili da se može nalaziti u katoličkim redovima. To je za nas bilo pravo otkriće. I tako smo ih upoznali preko predavanja i preko razgovora. Otkrili smo da postoji bogatstvo ideja koje nam pružaju ti mladi intelektualci, nama koji smo jedva prestali biti djeca. Davali su nam potpuno jednostavno, kao brat bratu. Nisu tražili nekakve posebne formalnosti. Doista su bili naši prijatelji. Valja, međutim, odmah reći da, za razliku od lijeve borbene orijentacije, koja je u svim svojim oblicima, pa i u zagrebačkome revizionalizmu, imala marksistički ideološki temelj, nacionalisti nisu bili ideološki toliko jedinstveni.” (Ivo Korsky: Iz ideala u stvarnost, str. 392.)
U pogovoru iste knjige Korsky opisuje početak svoje političke djelatnosti i važnost politike i političkog rada unutar političke stranke.
“Od moje osamnaeste godine, uoči Jeftićevih izbora 1935., bio sam neprekidno djelatan u hrvatskoj politici, u kojoj sam zauzimao različite položaje prema normalnom političkom dozrijevanju. Nikada nisam djelovao kao nezavisni pojedinac, nego sam javno djelovao u okviru organizacija, političkih, kulturnih i vjerskih. Kao sveučilistarac između 1935. i 1941. bio sam u Marijinoj kongregaciji i u starčevićanskim skupinama, a napose u Sveučilišnom pododboru Matice hrvatske.” (Isto: str. 407-408.)
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. dočekao je u zatvoru na Savskoj cesti. Nakon izlaska iz zatvora stupio je u obranu hrvatske države, a 1944., nakon položenog sudačkog ispita, imenovan je sucem Kotarskog suda u Stocu.
“Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio sam prvo ustaški dužnosnik i dužnosnik Ustaške mladeži, a zatim u vojsci ustaški časnik. Nakon pada NDH i zarobljeništva iselio sam se u Argentinu, gdje sam se priključio Hrvatskoj republikanskoj stranci koju je 1951. u Buenos Airesu osnovao hrvatski politički mislilac i revolucionarni borac prof. Ivan Oršanić (umro 1968.), koga sam zamjenio nakon njegove smrti na predsjedničkoj dužnosti, na kojoj sam ostao sve dok u domovini, novoj Republici Hrvatskoj, nije osnovana pod predsjedništvom mr. Kazimira Katalinića nova stranka, Hrvatska republikanska zajednica, u kojoj sam još i danas djelatan.” (Isto, str. 408)
Napuštanje Domovine
Poslije propasti države, po zapovjedi hrvatskih vlasti povlači se u Austriju, a 1947., nakon zarobljeništva u Italiji, odlazi u Argentinu.
“Stegovno i po nalogu, u hrvatskoj sam odori prešao hrvatsku granicu 6. svibnja 1945. godine i došao sam u široki svijet, gde sam otkrio mnogo snažnije i neposrednije nego u domovini, kolika je vrijednost životnog okvira što zovemo narodnom zajednicom.” (Citat je uzet iz predavanja koje je Korsky održao u Zagrebu 1992. godine).
Iako su se Ivan Oršanić i Ivo Korsky upoznali još u Hrvatskoj, Korsky nije bio među onima koji su 1951. godine s Oršanićem osnovali Hrvatsku republikansku stranku, niti je bio pozivan na stranačke sastanke. Tek kasnije, pukim slučajem, nakon jednog susreta u Buenos Airesu i nekoliko razgovora s prof. Oršanićem, Korsky je postao član stranke. On, vrhunski intelektualac, vrstan pravnik, s velikim šansama materijalnog uspjeha i mirnog života, pristupio je stranci, koja u to vrijeme, osim malog broja članova i stranačkog programa, ništa drugo nije imala. Od tada pa do svoje smrti, idući stopama Ante Starčevića i Ivana Oršanića, do kraja odan ideji hrvatske slobode, Korsky je kroz stranku radio za ostvarenje i izgradnju države Hrvatske.
Nekoliko puta znao je doći u podne u ured gdje sam tada radio kao namještenik (u to vrijeme on je bio slobodan, jer njegov ured nije radio od 12 do 14 sati) te smo razgovarali, naravno o hrvatskoj politici. Nije me nagovarao da pristupim ‘njegovoj’ stranci, nego je pustio da inicijativa dođe od mene. I došla je, mislim, koncem kolovoza 1951., kad sam izrazio želju da dođem na stranački sastanak. Tako sam ušao u stranku, ne kao dužnosnik nego kao još jedan član više i u okviru te skupine radio sam stegovno vjerujući da je organizirano političko djelovanje najbolji doprinos u borbi za ponovno hrvatsko oslobođenje.” (Dr. Ivo Korsky: Krizman – površni kroničar, RH br. 151, prosinac 1985, str 71-72 i 74).
Na sličan način u HRS se učlanio i prof. Kazimir Katalinić, jedan od njegovih nabližih političkih suradnika. U pozdravnom govoru 2003. godine, prigodom proslave osamdesetpete godišnjice rođenja dr. Ive Korskoga, Katalinić je između ostalog rekao i ovo: “Zanimljivo je, a to sam doznao puno kasnije iz jednog članka samog Korskog, da smo i on i ja ušli na sličan način u stranku. On se pokušao narugati Ivanu Oršaniću, a ja sam pokušao dokazati Anti Oršaniću, bratu Ivana, kako je teza koju on i ti – tada po mom mišljenju – malo luckasti republikanci zastupaju, sasvim kriva. Ni Ivan ni Ante nisu nas odbili, nego nas je osvojila njihova argumentacija i način na koji su iznosili ono u što su vjerovali i što su spoznali.
I tako smo s razlikom od neke tri godine, obojica ušli u stranku da bi od tada do sada ostvarenju njenog cilja posvetili čitav svoj život a prestat ćemo s radom tek onda kad Onaj odozgo bude to odlučio.
Kad sam kapitulirao pred snagom argumenata Ante Oršanića i odlučio ući u Stranku, vruće želeći biti od koristi svom narodu, lukavi su mi republikanci postavili kao uvjet da nađem još dvojicu svojih vršnjaka, s kojima ću prolaziti neke vrste politčkog tečaja, gdje ćemo se dobro upoznati sa stavovima Stranke, pa ćemo zatim bolje moći odlučiti želimo li doista pristupiti. A kako sam ja zapeo ko sivonja, želeći svakako ući i politički se angažirati, nagovorio sam moja dva prijatelja Tihomila Milasa i Milu Jelića da i oni vide o čemu se radi. Bili smo tada mladi studenti.
I tako smo se počeli sastajati s dr. Korskym, koji je dotada spadao gotovo među najmlađe republikance, jer mu je svega bilo 36 godina. Tijekom tog političkog tečaja razvio se među nama onaj odnos koji postoji između đaka i profesora, ali takvog profesora koga đaci poštivaju, pa i više od toga. Osim toga, gotovo svi drugi članovi Glavnog odbora Stranke bili su dosta stariji od njega, pa smo ga zato nas trojica ipak doživljavali kao generacijski bližim nama. No naši će prijateljski odnosi uvijek (pa i danas) biti s određenom distancom, koja je bila potencirana i time što je Korsky bio odgojen u obitelji gdje se je čak i roditelje naslovljavalo s Vi.”
Procvat i jačanje stranke
Nakon Oršanićeve smrti mnogi hrvatski emigranti su mislili da će organizacijski i politički zamah stranke oslabiti i da će stranka brzo nestati. No, zahvaljujući razboritosti i upornosti Ive Korskoga i Kazimira Katalinića, umjesto propasti stranka je brojčano ojačala i u javnosti postala prepoznatljivija. Časopis “Republika Hrvatska” postao je idejni rasadnik slobodarskih ideja i politička hrana mlađim i novodošlim emigrantima, a uz časopis mlađi članovi stranke su kasnije pokrenuli i nekoliko mjesečnika, kao Naš put, Hrvatska borba, Rakovica i Hrvatska budućnost. Republikanci su u hrvatsku emigrantsku sredinu unijeli novi način političkog rada i javnog vladanja. Umjesto bučnih govora, koji su do tada bili poznati kao jedan od važnih načina političkog komuniciranja između “učenog i običnog” hrvatskog puka, predstavnici HRS-a su počeli držati politička predavanja, nakon kojih su slušatelji u slobodnoj diskusiji postavljali pitanja i iznosili kritičke osvrte. Republikanci su također prvi počeli izdavanjem i širenjem državotvornih revolucionarnih letaka među Hrvatima, koji su se nalazili na privremenom radu u zapadno europskim zemljama, a nakon toga, preko njih, i slanjem letaka i magnetofonskih vrpca u domovinu. Članovi stranke su vjerovali u povezanost emigracije s domovinom. Izbjegavali su političku izolaciju.
O načinu i važnosti republikanskog povezivanja s hrvatskim radnicima u Europi, a preko njih i s Hrvatima u domovini, u razgovoru koji je 1992. vlč. Anđelko Kaćunko imao s dr. Korskym, Korsky je rekao: “Mi republikanci smo se specijalno bavili radnicima na privremenom radu. Prof. Kazimir Katalinić je iz naše ‘Republike’ vadio pojedine dijelove u obliku letaka ili kratkih biltena, koje je preko naših članova širio među radnicima. Nije to zahvalan rad. Lakše je i ugodnije biti ‘zvijezda’ nego biti radnik. Nitko ne vidi taj rad, ali takvih je stvari kroz 10-12 godina bilo preko stotinu. To je išlo tisućama i na hodočašćima i na radnčkim mjestima, pa ako je od tih tisuća i tisuća primjeraka samo 10% pročitano, a mislim da je više, i to je nešto. Jer ideje se šire na čudan način, kao osmoza. Onaj koji prenosi ideju, taj je često i na svoj način prikazuje. A to također djeluje. Kasnije smo prešli na sustav kaseta i te kasete su jače djelovale nego letci ili časopisi. Zašto? Ja to nisam osjetio jer sam naučen na čitanje a ne na slušanje. Ali prof. Katalinć se vratio iz Europe i kaže: ‘Ljudi ne čitaju više, ljudi slušaju’!”
(Ivo Korsky: Petrazgovora o Hrvatskoj, 1992., str. 37-38)
Razlozi učlanjivanja u HRS
Zahvaljujući stranačkom programu, ljudskoj upornosti i političkoj dosljednosti vodstva i članova, HRS je u emigraciji slovio kao jedna od najznačajnijih hrvatskih političkih organizacija. Na I. Saboru Hrvatskog narodnog vijeća 1975. u Torontu, prvi predsjednik I.O. HNV-a, dr. Stanko Vujica je za vrijeme jednog kratkog odmora, u prisutnosti Božidara Abjanića i Janka Skrbina, meni i Alojziji Buconjić, kao predstavnicima Hrvatske republikanske stranke, čestitao na “dobrim nastupima,” a nakon toga je rekao da je Hrvatska republikanska stranka uz Hrvatsku seljačku stranku jedina politička stranka u emigraciji, jer da jedino one imaju politički program i kao takve budućnost u budućoj slobodnoj državi Hrvatskoj. Ja sam mu na to rekao da je stranački program glavni razlog moga ulaska u stranku.
HRS je, zbog svoga programa, u to vrijeme bio veoma privlačan mladim ljudima. U prvim godinama u njega su ulazili samo rijetki pojedinci, pripadnici ratne i predratne generacije, ali dolaskom novih emigranata, počeli su se učlanjivati svi oni koji su prihvaćali stranački program, te rad i osobnu žrtvu. Dakle ne samo ljudi sa sveučilišnom spremom već i obični radnici. Do dolaska mladih, stariji hrvatski emigranti su se puno više oduševljavali osobama, istaknutim ljudima iz svoje generacije, njihovim bombastičnim govorima i isticanjem zasluga iz prošlosti, nego stranačkim programima. I zato su mnogi stariji Hrvati odbili Oršanića a njegov osnutak stranke dočekali su s prezirom. Tek novi i mlađi emigranti, odrasli u Titovoj Jugoslaviji, shvatili su duh Oršanićeva republikanstva i prihvatili ga kao temelj buduće slobodne i socijalno pravedne države Hrvatske. Tu činjenicu je u to vrijeme dobro zapazio i javno istakao predstavnik tadašnje mlade generacije, Rudolf Arapović, koji je 1971. u javnom predavanju rekao:
“Konstatirjmo ovdje dvije činjenice…
Starija hrvatska politička generacija, kao i sudionici desetotravnjske revolucije, za 25 godina nisu uspjeli opovrći talijanske i velikosrpske laži o žrtvama rata za NDH. Za to vrijeme se je trebao roditi, odrasti i školovati novi čovjek (Bruno Bušić, m.o.), koji će to učiniti i to usred Zagreba.
Isto tako je trebala odrasti generacija, koja će moći shvatiti veliki Oršanićev duh utisnut u novo hrvatsko republikanstvo, generacija koja se počela okupljati oko“Našeg Puta”, generacija koja će u Clevelandu na 6. rujna 1970. uskliknuti riječima Josipa Vrbića: ‘Nakon osam godina lutanja u emigraciji, danas sam sretan, jer sam danas postao republikancem.’
Starija hrvatska generacija nije bila u stanju dati nove porive niti shvatiti nove porive.” (Rudolf Arapović: Stranačko djelovanje, RH br. 86, str. 36-37).
Pod vodstvom Ive Korskoga članovi stranke su se zalagali za ostvarenje Oršanićeve ideje, koja je izražena u riječima: “Ako hoćemo hrvatsku državu, prirodno je željeti da ona bude nešto određeno. Određenost pak nastaje samo onda, ako se oko nje nastoji, misli, radi i pripravlja. Zašto bi, na primjer, hrvatska država imala biti država slobode? Čime se to jamči? Oni koji govore da je glavno država i koji se stalno obaraju na nekakve sitnice i zadjevice kad god ističu da je glavno država, jamče samo to da u njihovom pojmu države ne postoji ništa ozbiljna, jer kad bi to postojalo moralo bi se smatrati vrlo važnim, a ne nevažnim.” (Ivan Oršanić: Vizija slobode: Buenos Aires, 1979. str. 288.).
U vrijeme kada su hrvatske emigrantske organizacije i poznati nezavisni pojedinci poistovjećivali hrvatsku slobodu sa oslobođenjem, dr. Korsky objavljuje knjigu “Hrvatski nacionalizam”, u kojoj pod naslovom “Oslobođenje i sloboda” opisuje razliku između oslobođenja i slobode na ovaj način. “Oslobođenje je časovita, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje. Sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje. Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov nasavršeniji životni oblik, ali mu nije dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva”. (Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, 1983., str. 12.).
Uz ideju Integralne slobode, privlačnost stranke je bila i u činjenici da su svi njezini članovi bili jednako tretirani, bez obzira na njihovu dob, školsku spremu, vjersku i regionalnu pripadnost. Isto tako, u to vrijeme ni jedna druga hrvatska politička organizacija nije posvećivala toliku važnost hrvatskim ženama kao što je to činio HRS.
Odnos HRS-a prema hrvatskim zatvorenicima
Republikanci su imali poseban osjećaj prema Hrvatima koji su zbog svojih nacionalnih i političkih uvjerenja bili žrtva jugoslavensko-komunističkog režima. Uz javnu obranu Hrvata koji su dali svoje živote u revolucionarnim pokušajima protiv tadašnje Jugoslavije, Dr. Korsky kao predsjednik stranke stalno nas je poticao da moralno i materijalno pomažemo hrvatskim političkim zatvorenicima i njihovim obiteljima, kako onima u domovini, tako i onima izvan domovine. U jednom pismu, koje mi je uputio 26. listopada 1978., između ostaloga napisao je: “Posebno je važno da je uređeno pitanje pomoći gospođi Buconjić, jer bi doista bila sramota kad ne bismo bili u stanju pomoći obitelji jednog našeg člana koji se stvarno žrtvovao da prosvjeduje za Hrvatsku”. Njegova želja da se pomogne “obitelji jednog našeg člana” nije ostala samo na savjetu nama drugima, već je i on osobno poslao svoj doprinos za pomoć obitelji Marijana Buconjića, koji je tada zbog Hrvatske bio u američkom zatvoru.
Iako nije imao vlastitu obitelj, ženu i djecu, nama koji smo imali svoju obitelj, prijateljski je savjetovao da vodimo o njoj računa. Sjećam se da mi je jednom prilikom u razgovoru, dok smo šetali ulicama Washingtona, rekao: “Kao što ne valja zbog vlastite obitelji i vlastitih interesa zanemariti hrvatsku stvar, isto tako ne valja zbog hrvatskih stvari zanemariti obitelj, ženu i djecu. Treba naći zlatnu sredinu.” U tom savjetu spoznao sam njegovu ljudsku dobrotu i altruizam.
Uz svu svoju brigu i često puta iskazani emotivni odnos prema ljudima u nevolji, na političkom polju Korsky je bio veoma realan i racionalan. Smatrao je da u politici nema mjesta sentimentalnnosti, “jer ova pretvara sav rad u nešto neozbiljno i neodređeno. Osjećaji, pa i ljubav prema domovini i prema svom narodu, spadaju u vrijedan dio našeg života, ali nikada ne smijemo zaboraviti da djelovanje za domovinu postaje politikom tek onda kad razum preuzme prvenstvo. To je definirao Stjepan Radić riječima: ‘djevojka se voli srcem, a politika, dakle djelovanje za narodno dobro, vodi razumom’. Javni život u kojemu prevladavaju osjećaji, bilo ljubavi bilo mržnje, tužbe i optužbe, nisu politika.” (Iz ideala u stvarnost, str. 409-410).
Njegov savjet članovima stranke bio je: “Mi moramo biti načelni i iskreni u svakoj političkoj diskusiji, a fraze i demagogiju prepustiti drugima.”
Savjetovao nam je da u političkim diskusijama budemo smireni, prema drugima pristojni i tolerantni, ali u obrani hrvatskih interesa i stranačkih načela odvažni, jasni i nepopustljivi.
Nikada nije javno govorio ono što ljudima trenutačno godi, već je uvijek, u svakom svom govoru i napisanom članku do kraja nastojao ostati vjeran činjenicama i istini. Njegova javna kritika nikada nije bila uperena protiv osobe već protiv političkih stavova i djela dotične osobe. Svoja životna uvjerenja (politička i vjerska) nikada nije namećao drugima, ali ih je, kao hrvatski nacionalist i praktični vjernik, javno zastupao, a po potrebi, snagom argumenata i branio.
Nakon što je dr. Franjo Tuđman bio izabran za predsjednika Republike Hrvatske, doduše tada još ne slobodne i unutar Jugoslavije, mnogi Hrvati, a među njima i velik broj sabornika Hrvatskog Narodnog Vijeća, počeli su ga kritizirati za kojekakve propuste. Neki su ga napadali zbog njegove partizanske i komunističke prošlosti. Kada sam u jednom telefonskom razgovoru spomenuo dr. Korskomu da su mnogi Hrvati nezadovoljni s predsjednikom Tuđmanom i da među njima ima i naših članova, on mi je rekao: “Dragi Šime, mi smo stranka slobodnih ljudi. Ljudi mogu privatno misliti što ih je volja, međutim ne mislim da je u ovomu trenutku pametno kritizirati predsjednika Tuđmana. Pa tek je izabran. Treba mu dati vremena. Svi oni Hrvati koji ga u ovomu trenutku javno kritiziraju pogoršavaju mu i onako teško stanje u kojem mora djelovati i taktizirati. Ja osobno ne želim mu zabosti nož u leđa, kao što su to komunisti napravili Paveliću, a preko njega i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Moramo biti strpljivi i u ovom trenutku, kad mu je potrebna pomoć svih Hrvata, pomoći koliko možemo. Moramo najprije učiniti sve da Hrvatska postane slobodna i nezavisna država, te da se učvrsti i sačuva, a kasnije će biti vremena za dobronamjernu kritiku.” Neki od sabornika koji su u početku najviše napadali predsjednika Tuđmana, jer nisu vjerovali da će uspjeti, kasnije su postali članovi HDZ-a, ulagivali mu se i branili ga kada nije bilo razloga ni logike da ga se brani.
Moj prvi susret s dr. Ivom Korskym
Još uvijek mi je pred očima prvi susret i poznanstvo s dr. Korskym. Bilo je to početkom sedamdesetih godina na predavanju u Torontu, koje je on održao tamošnjim Hrvatima. Prije toga, jedne nedjelje Božo Baćak i ja kao studenti posjetili smo u Lackawanny našeg prijatelja i župnika hrvatske župe Vlč. Stjepana Lackovića. Čuvši da dr. Korsky uskoro dolazi u Toronto, poslije sv. mise u razgovoru sa Stipom Glamuzinom izrazili smo želju da bismo voljeli ići u Toronto na predavanje dr. Ive Korskoga. Glamuzina, koji je bio član Hrvatskog Narodnog Otpora i u Torontu imao dosta prijatelja, bez oklijevanja je rekao, “pa ja imam veliko poštovanje prema tom čovjeku i, ako hoćete, ja ću vas voziti u Toronto, jer bih ga osobno želio upoznati, a usput i posjetiti moje prijatelje.” Dan prije predavanja on, Kazimir Batanić, Božo Baćak, Ivan Krolo i ja, automobilom smo otputovali iz Lackawanne u Toronto. Na predavanju je bilo puno svijeta, a ponajviše mladih ljudi. Dok je Korsky govorio bila je potpuna tišina, a oči prisutnih bile su uprte u njega. Ljudi su često pljeskali i time odobravali njegove stavove koje je on poput sveučilišnog profesora u obliku teza izlagao svojim studentima. Nakon svakog pljeska ljudi bi mahanjem glave potvrđivali njegove izjave, a neki od njih su šaputali, “ovakav nam čovjek treba.”
Poslije predavanja slijedila je diskusija, koja je u to vrijeme, kako rekoh, bila velika novost kao što je bilo i samo predavanje. U živoj diskusiji bilo je različitih pitanja. Od svih pitanja najviše me se dojmilo pitanje Bože Gagre, dužnosnika Hrvatskog Narodnog Otpora u Torontu, koga sam godinu ili dvije ranije upoznao u Glamuzinovoj kući. Gromkim glasom iskrenog i zabrinutog rodoljuba Gagro je zapitao: “Dr. Korsky, kad će među Hrvatima u emigraciji doći do suradnje? Zašto se vi istaknuti Hrvati, predsjednici političkih organizacija, ne možete sastati i kao ljudi otvoreno razgovarati o hrvatskim problemima? Vi, Hefer, Vrančić, Jelić, Krnjević i drugi, trebate se čim prije sastati i time pokazati nama ostalima, da Hrvati mogu razgovarati i međusobno surađivati.”
Ne sjećam se svega što mu je Korsky odgovorio. U tom trenutku bio sam više zaokupljen Gagrovim pitanjem, nego njegovim odgovorom. Odlučio sam ustati i u ime svih nas mlađih članova i simpatizera HRS-a Korskome dati javnu podršku. Bio sam nervozan, jer nisam bio navikao na javnu političku diskusiju. Uz svu bojazan i nervozu ustao sam i rekao: “Slažem se s gosp. Gagrom, ali ne mislim da takav sastanak ovisi samo o dr. Korskom. Kad vi članovi Otpora i članovi drugih organizacija prisilite svoje lidere na jedan takav sastanak, mi članovi Hrvatske republikanske stranke ćemo prisiliti našega predsjednika da se odazove takvom sastanku.” Dvoranom se prolomio pljesak. Sjeo sam i bojažljivo čekao reakciju Korskoga. Mislio sam da će me prekoriti pitanjem, tko ste i u čije ime govorite. Umjesto prigovora, javno je potvrdio da će prihvatiti takav sastanak ako ga i svi drugi prihvate.
Poslije predavanja na brzinu sam pozdravio dr. Korskoga, ali bez duljeg razgovora. Posredstvom tadašnjih članova stranke iz Toronta, to popodne Korsky je primio Božu Baćka i mene u svojoj hotelskoj sobi na razgovor. Već tada, u tom prvom razgovoru, doživio sam ga kao skromnu osobu i čovjeka s velikim političkim znanjem i iskustvom. Bio je nenametljiv, ali u stavovima odlučan i do kraja jasan i logičan. U razgovoru pridavao nam je toliku pažnju i važnost kao da razgovara s ljudima politički sebi ravnima. Mi smo se obojica čudili toj njegovoj skromnosti i načinu na koji se u diskusiji umije spustiti na razinu sugovornika. Nije nam bilo jasno gdje je izvor te njegove vrline. Tek kasnije, kad sam ga kroz političku suradnju, osobna pisma i razgovore, bolje upoznao, shvatio sam da je ta skromnost odraz njegova čvrstog karaktera, intelektualnih sposobnosti i poznavanja hrvatskih i svjetskih zbivanja.
Potvrda moga uvjerenja
Mnogi Hrvati, koji su pripadali drugim hrvatskim političkim i kulturnim organizacijama, često puta su nama pripadnicima HRS-e znali reći: “lako je vama republikancima dok imate Korskoga.” Mi smo s ponosom prihvaćali takve izjave i laskanja, svjesni njihova značenja. Znali smo koliku političku vrijednost i ulogu Ivo Korsky ima, ne samo u političkom i organizacijskom jačanju stranke, nego i u idejno-političkom razvitku svakoga od nas. Mi mlađi članovi stranke, koji smo se smatrali njegovim političkim učenicima, često puta smo, kroz šalu, znali reći da je Korsky mozak stranke, koji usmjerava stranku u dobrom pravcu, a Katalinić motor koji stranku pokreće i vuče u tom pravcu.
Na Drugom Saboru Hrvatskog narodnog vijeća u Bruxelessu 1977., u diskusiji na saborskim zasjedanjima, kroz nastupe i izjave dr. Korskoga, mnogi sabornici su ga doživjeli kao vrhunskog intelektualca, čovjeka koji se može upustiti u diskusiju bilo s kime, o bilo kojoj temi. Neki od njih su mi to i priznali. To njihovo priznanje doživio sam kao potvrdu moga dugogodišnjeg uvjerenja o dr. Korskome kao čovjeku i političaru.
Jedne večeri, dok smo Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ante Čuvalo, Ragib Zukić i ja šetali briselskim ulicama, Franjo Mikulić mi je rekao: “U ovih par dana shvatio sam intelektualnu i političku snagu dr. Korskoga. Od svih ljudi koje sam upoznao na ovom Saboru, rekao bih da su on i prof. Crljen najinteligentniji. Obojica su intelektualno i politički dobro potkovani, ali je Korsky u nastupima i diskusiji puno bolji od Crljena. Crljen je puno više emocionalan i eksplozivan.” Nakon toga ispričao mi je i tok jednog razgovora, koji je, dan ili dva ranije, bio između Korskoga i Zlatka Markusa o evropskoj filozofiji i filozofima. “Zlatko je najprije počeo razgovor s nekim svojim tvrdnjama, a nakon toga pitanjima. Korsky je kao iz rukava odgovorao, dok smo se Bruno i ja samo gledali.”
Drugo priznanje tih dana o ljudskoj i intelektualnoj vrlini dr. Korskoga došlo je od Brune Bušića. Na saborskim zasjedanjima u ime opozicije u kojoj su bili republikanci, proljećari i nekoliko nezavisnih pojedinaca, najčešće je nastupao dr. Korsky. Za vrijeme jedne diskusije dr. Milan Blažeković je oštro kritizirao četvoricu proljećara: Brunu Bušića, Franju Mikulića, Zlatka Markusa i Tomislava Mičića. Mičić koji je sjedio do Bušića, htio je ustati i odgovoriti Blažekoviću, ali ga je Bruno potegao i nešto mu šapnuo. U tom trenutku ustao je Korsky i kratkim odgovorom opovrgao Blažekovićevu tvrdnju. U kasnijem razgovoru Bruno mi je rekao: “Ja sam opazio da će Korsky ustati, pa sam zato potegao Mičića, jer mi je bilo jasno da je Korsky od svih nas u opoziciji najkompetentniji da odgovori Blažekoviću.”
Njegov prvi posjet Hrvatskoj
“Kad sam nekoliko minuta prije ponoći 20. travnja 1992. pozvonio na vratima zgrade u Račkoga 11, gdje se nalaze prostorije Hrvatske republikanske zajednice, osjetio sam da stojim pred teškim ispitom. Falilo je samo 16 dana da se navrši 47 godina od onog tragičnog 6. svibnja 1945. kad sam sa sestrom Verom napustio Zagreb i otišao u nepoznato.”
Ovim riječima u predgovoru knjižice “Pet razgovora o Hrvatskoj” dr. Ivo Korsky i ne htijući javno je potvrdio svoju ljudsku veličinu i skromnost, koje su nama njegovim političkim suradnicima bile dobro poznate. Čovjek, koga je, po svjedočenju Nede Šarić, dr. Franjo Tuđman u siječnju 1990. godine u jednom užem krugu u Domu kardinala Alojzija Stepinca u Clevelandu nazvao “najveća hrvatska živuća politička ličnost,” predsjednik poznate emigrantske političke stranke, pisac više knjiga i velikog broja političkih rasparava, poslije 47 godina nasilnog izbivanja vraća se u Hrvatsku tiho. Poput bezimenog putnika, u tamnoj noći stoji pred vratima zagrebačke zgrade i čeka da mu netko otvori vrata i ponudi sobicu da se odmori.
Od tada do svoje smrti dr. Korsky je posjetio Hrvatsku više puta, ali ne da se odmori u svom rodnom gradu Osijeku ili na plaži plavoga Jadrana. Svaki puta je išao s istom namjerom i željom, da pomogne hrvatskom narodu u ostvarenju slobode i demokracije. U tom smislu držao je javna predavanja, nastupao na radiju i televizji, prisustvovao političkim sastancima i razgovarao s novinarima. Poznati hrvatski novinar, danas pokojni, Salih Zvizdić, u uvodu jednoga od više razgovora koji je imao s dr. Korskym, napisao je da je Korsky “jedan od najpoznatijih i najlucidnijih hrvatskih pisaca političkih rasprava, knjiga, eseja i drugih radova s političkog područja gotovo isključivo vezanog uz Hrvatsku i njezine odnose sa svijetom. Pune 43 godine bio je urednik uglednog političkog časopisa “Republika Hrvatska”, koji je od 1951. izlazio u emigraciji, a danas je, unatoč svojim godinama, redoviti komentator nekih radio postaja u sjevernoj i južnoj Americi, te gost na brojnim svjetskim tribinama gdje se govori o Hrvatskoj.” (Vjesnik, nedjelja, 22. svibnja 1994.)
Odnos mlađih članova prema dr. Korskome
Isti osjećaj, koji je prof. Katalinić javno izrazio prema dr. Ivi Korskom na proslavi prigodom njegove osamdesetpete obljetnice, imali su i mnogi drugi mlađi Hrvati, članovi i ne članovi HRS-a. Jurica Dragičević, rođen u Argentini od hrvatskih roditelja, koji su poput dr. Korskog iza 1945. napustili Hrvatsku i došli u Argentinu, na istoj proslavi, kao znak zahvale, uputio mu je ove riječi: “Vaša osobna pažnja, jasna tumačenja, umjerenost i primjer u primjenjivanju moralnih načela kako u privatnom tako i u javnom životu bili su mi od velike važnosti. Kroz susrete s Vama primao sam čvrstu podlogu za moje buduće sudjelovanje u hrvatskom javnom životu, a mogu reći i za moj privatni život. Što se tiče nacionalne svijesti, ideoloških i političkih stavova, ono što sam primio u obitelji, Vašim savjetima i tumačenjima, bilo je učvršćeno u meni… Iskustvo poput moga, nekoliko godina kasnije, doživjeli su moji današnji stranački kolege, Mirko Haseney, Tomislav Frković i Mario Ostojić, današnji predsjednik stranke”.
U pozdravnom govoru, koji je za tu prigodu poslala prof. Malkica Dugeč, između ostaloga napisala je i ovo: “Pisati o čovjeku koji je svojim tekstovima na hrvatskom, njemačkom, francuskom, španjolskom i engleskom jeziku preko pola stoljeća nagluhom i gotovo besćutnom svijetu podastirao istinu o Hrvatima i Hrvatskoj, o životnoj potrebi da njegov kroz dvije Jugoslavije obespravljivan, desetkovan i progonjen rod živi u svojoj slobodnoj narodnoj državi – nezahvalan je posao, jer bi se istina morala ponavljati. Pisati o čovjeku koji je samo argumentima istine analizirao postojeća pitanja, nudeći ključ njihova bezbolnog rješavanja – značilo bi posjedovati njegovu ustrajnost, njegovu spoznajnu dubinu, odlučnost da se u pravom trenutku i na pravom mjestu iznese prava, djelotvorna riječ. A tko bi od nas našao vremena, tko bi se bez kolebanja i straha od promašaja usudio zaviriti u čvrsto zdanje koje je taj čovjek preko pola stoljeća gradio, podizao, uljepšavao i uvijek iznova učvršćivao svježinom duha, širinom vidika, mladenačkim poletom i gotovo neiscrpnom energijom zaljubljenika u Hrvatsku? Pisati o čovjeku, a riječ je o dr. Ivi Korskom, čije ime s poštovanjem izgovaraju kako Hrvati u Hrvatskoj, tako isto i oni raspršeni po svim kontinentima, o čovjeku koji je, usprkos činjenici što skoro čitav svoj vijek provodi u tišini, bliži srcu i razumu hrvatskog bića od mnogih onih, koji nikada nisu morali napustiti hrvatsko tlo; o čovjeku kojega rese ljudska toplina, skromnost, tolerantnost, dosljednost i suosjećanje sa svima onima koji su u nevolji, ali isto tako i sposobnost da se odlučno suprostavi onima, koji svoje osobne interese stavljaju iznad rada i života za Hrvatsku, iznad ljubavi i domoljublja, iznad Hrvatske – pisati, dakle, o tom i takovom čovjeku-Hrvatu teško je čak i nepredvidivo iskušenje za svakoga, tko mu ne odoli!”
Dva mjeseca, poslije njegove smrti, na komemoraciji koju smo održali za njega u Čikagu, 16. siječnja 2005., voditeljica komemoracije, Ivanka Pavić Paraga u svom uvodnom govoru rekla je između ostalog i ovo: “Zanimljivo je da sam povodom smrti dr. Korskoga imala sličan osjećaj u jednom pogledu kakav sam imala kad je moj pokojni otac, Ivan Pavić, umro – sličan u tome da sam osjećala jedan mir u sebi. A taj mir je proizlazio iz svijesti da mi je moj pokojni tata sve od sebe dao, što je mogao. Prenio je na mene sve što je god smatrao važnim za moj životni razvitak. Dalje, bilo je na meni koliko ću i kako to slijediti. Mislim da je i dr. Korsky isto tako nastupao i živio. Dok je bio živ, davao je sve od sebe za hrvatski narod – koliko god i kako god je to znao.
I zato smo mu danas i mi ovdje okupljeni zahvalni (…) Sjećam se, kad sam posjetila njegov ured u Buenos Airesu prije nekih skoro 20 godina, da mi je u tom kratkom susretu htio samo jednu stvar reći, a ta je bila: Draga gospođice Ivanka, nemojte nikada prestati učiti. Reći, ‘E sad znam sve’, nije dobro. Čovjek uči sve dok je živ.’ Za njega je mladost i aktiviranje hrvatske mladosti u borbi za suverenu hrvatsku državu bila nužnost, ne samo lijepa riječ ili misao. On je sa svojim suradnicima razradio program rada, program intelektualne političke izgradnje čovjeka ili žene na hrvatskom državotvornom polju – rad i izgradnja u malim skupinama, jezgrama – kontakt sa starijima za razgovore i političku izgradnju. Pod vodstvom dr. Korskoga, Hrvatska republikanska stranka otvorila je prostor mladima – našla mjesta za duh poleta mladih. Predstavnici te stranke znali su angažirati mlade u konkretan, javni rad, stranački rad, a kad je bilo potrebno uključiti ih u šire, općehrvatsko, organizirano javno djelovanje. Dr. Korsky je strogo vjerovao u organizirano djelovanje kao najplodonosnije djelovanje u hrvatskoj borbi za slobodu.” (RH, br. 219, 2004, str. 37-38).
Mario Ostojić, rođen u Argentini, a danas živi u Hrvatskoj, poslije smrti Ive Korskoga u istom broju časopisa RH, u znak zahvalnosti napisao je o njemu tekst u kojemu možemo pročitati sljedeće: “Dr. Ivu Korskog bolje sam upoznao sredinom 80-ih godina kada smo se, zajedno s Tomislavom Frkovićem i Markom Hasenayem, počeli politički izgrađivati kako bismo se aktivno uključili u hrvatsku oslobodilačku borbu. Održavali smo političke sastanke svaki tjedan, jedamput kod dr. Korskog – tada predsjednika Hrvatske republikanske stranke, jedamput kod prof. Katalinića – tada tajnika Hrvatske republikanske stranke. Rezultat tih sastanaka je bio da je naše rodoljublje koje smo primili od roditelja u obitelji poprimalo političke oblike i da smo se na prirodan način uključili u rad Hrvatske republikanske stranke. Stranka je za mene bila ‘katedra starčevićanstva’, a profesori su mi bili prof. Ivan Oršanić – koji je svojom željeznom logikom i neuništivom vjerom držao na životu ideje slobode i nezavisnosti i one su ostale žive i nakon njegove smrti-, dr. Ivo Korsky – intelektualac vrsni političar i prirodni nasljednik prof. Oršanića-, i prof. Kazimir Katalinić – sposoban organizator sa zavidnom radnom energijom. Učio sam o slobodi, a temeljnu literaturu su činile knjige “Oslobođenje i sloboda” i “Vizija slobode” prof. Ivana Oršanića, “Hrvatski nacionalizam” dr. Ive Korskog, časopis “Republika Hrvatska”, pravi politički vodič kroz hrvatsku borbu za nezavisnost i časopis “Hrvatska budućnost” koji je nadopunjavao “Republiku Hrvatsku”. Ova škola je meni, kao i svima koji smo je pohađali, pomogla ne samo u konkretnoj političkoj borbi za hrvatsku državu, nego i u životu da pokušamo biti bolji ljudi. U cjelini, stranka je njegovala kršćanski humanizam koji je prožimao naš hrvatski obrambeni i slobodarski nacionalizam ulijevajući u njega one vrijednosti koje ne prolaze i kojima trebamo težiti.” (Isto, str. 7)
U oproštajnom tekstu, pod naslovom “In Memoriam”, Ante Birin je opisao tihi odlazak dr. Korskoga s ovoga svijeta ovim riječima: “Kako to obično biva s velikanima, i dr. Korsky nas je napustio medijski prešućen i daleko od očiju javnosti, bez državnih počasti, za kojima nikada nije patio niti ih je tražio, no koje su mu po svim kriterijama pripadale. Njegove ljudske vrline, duboka odanost svojim duhovnim i svjetovnim idealima, gotovo neshvatljiva postojanost i upornost u radu, običaj da stvari opiše onakvima kakve jesu a ne kakvima bi ih drugi htjeli vidjeti, doktoru nisu bile kvalifikacije potrebne za ‘uspjeh’ mjeren brojem zastupničkih mandata.” (Isto, str. 34.)
Zaključne misli
Korsky je bio profinjeni intelektualac, bez truna oholosti i egoizma, bez taštine i prezira prema slabijima. U svojim javnim nastupima bio je blag i nezagrižljiv, ali u obrani državotvornih načela i političkih stavova odvažan i nepokolebljiv. U stranačkom radu i donošenju važnih odluka zagovarao je sustav dogovora. Autokratsko vladanje i nametanje osobnih stavova bilo mu je strano i odvratno. Volio je razgovore, a ne monologe. Politiku i rad za uspostavu hrvatske države smatrao je svojom ljudskom i građanskom dužnošću. Bio je svjestan da nema plodne politike bez ljubavi prema narodu, kao što nema ni ljubavi prema narodu bez ljubavi prema svakom čovjeku.
Korsky odbacuje i osuđuje svaku odmazdu. Ne kopka po tuđoj prošlosti, svoju ne taji ali i ne ističe. Za njega je nezavisna država temelj na kojem se može i treba izgraditi narodni život, duboko uvjeren da bez narodne države nema narodne slobode, gospodarskog napretka, ni socijalne pravde. Po njemu hrvatski nacionalizam nije ideologija nego samoobrana hrvatske državne i narodne opstojnosti i zato ističe da “naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević, koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički, riječima: ‘…mi držimo narodnost za svetinju i plašimo se onoga koji je manje ljubi nego li mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, poslije ćućenja čiste duševnosti i onoga slobode, najneugodnijega i najveličanstvenijega čuvstva što ga narav čovjčja može imati; nu mi vam iskreno ispovijedamo da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena ne osvijestimo i ne stupimo na pravu stazu, svima bude glave vrći.’ Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi.” (RH. Br. 202, 1999., str. 16-17).
Fenix-magazin/SIM/ Šime Letina
