U Novoj Biloj je župna crkva, kao najveća prostorija u blizini fronte tijekom Domovinskog rata, silom prilika pretvorena u ratnu bolnicu. U njoj se rađalo i umiralo.
Piše: Ilija Lončar
Od naroda i ranjenika se nije odvajao fra Franjo Grebenar Greba. Danas, 01. siječnja 2019. godine će se navršiti osam godina i mjesec dana kako nas je napustio taj veliki čovjek. Zbog toga što je volio ljude i svoj hrvatski narod, pripisivali su mu šovinizam. No, on se Bogu molio i ˝za svoje vjernike i za neprijatelje˝. To je uvijek naglašavao.
“Draga braćo i sestre, danas ćemo proslaviti dragoga Boga, slaveći ovu sv. misu za sve stradalnike u našim obiteljima, sve naše branitelje koji se nalaze gore iznad naših kuća, danonoćno odolijevajući navali onih koji žele zaposjesti naše domove i naša imanja. Molimo dragoga Boga u ovoj Euharistiji da nam bude blizu i sačuva nas od svakoga zla. Neka dragi Bog i nama i onima koji nas napadaju udijeli milost ljubavi i neka svojom Božanskom snagom zaustavi ovaj rat… A sada draga braćo i sestre koji imaju noge neka ustanu, a oni koji imaju ruke neka se prekrste, da zajedno slavimo ovu sv misu: U ime+Oca+i Sina+i Duha Svetoga. Amen˝.
Tako je fra Franjo Grebenar započinjao Euharistijsko slavlje s onima koji su naslijedili imanja od svojih predaka, imajući obvezu da ga sačuvaju za svoju djecu i onim naraštajima koji još imaju doći.
U glavi bosanskog Hrvata se nalazi jedan ugrađen chip koji je vjerojatno pogrešan. Ne htjede bosanski Hrvat ostaviti svoju kuću i okućnicu, upravo tada, kada su represalije nad njim bile tako strašne da mu je obitelj prepolovljena, fizički uništena, a poneki iz njegove šire obitelji živeći negdje u zaseocima, bijahu tenkom otjerani i raseljeni.
Ne htjede bosanski čovjek, niti onaj hercegovački, ostaviti svoju Bosnu ni Hercegovinu, ne htjede bježati pred tenkom, pred silom i ugrozom svake vrste.
Čovjeka, bosanskog ni hercegovačkog, u cjelini ne možeš pobijediti, ustrašiti ili nagnati ga u bijeg. Ne, on tako nije odgajan. Taj stameni Bosanac ili Hercegovac, je postojan u svojoj vjeri, postojan u svome opredjeljenju. Osim nekolicine, koji se mogu svesti na nekoliko malih postotaka, u većini je naš čovjek pošten i moralno uzvišen da može parirati svima oko sebe, u Europi i cijelom svijetu.
Ovo nije konstatacija izvedena iz euforičnog žara koji proizvodi šovinizam. Izvorno, Chauvin (francuski vojnik) je mahao zastavom jer mu je bila toliko lijepa, da se od nje nikada nije odvajao. Chauvin je na taj način pokazivao svoje rodoljublje.
Upravo ovakav je bosanski čovjek, Hrvat – katolik, Bošnjak – musliman, Srbin – pravoslavac. Mi koji smo zajednički odrastali s djecom ovih ljudi znademo da ovi ljudi, i jedni i drugi i treći, nisu zli, upravo onako kao što je bio obični vojnik Chauvin. Divio sam se muslimanima koliko jako vole sv. knjigu Kur´an, svoj Post i Kurban, svoj Bajram. Divio sam se pravoslavcima koliko vole svoj Božić, Uskrs, Krsnu Slavu i Gospu. Divio sam se katolicima koliko jako vole svoju vjeru katoličku, svoj Božić, Uskrs i sv. Euharistiju.
No živjesmo u vremenu i na prostoru kada je upravo nas trebalo prve omekšati i pripremiti za ovo vrijeme koje je danas došlo. Proces je trajao stotinu godina, od najranijh početaka komunističkog djelovanja u državama današnjeg ˝regiona˝.
Prema Shouvinu su nas često zvali šovinistima. A Shouvin je bio bezazlen, veseljak, zaljubljenik u svoju ulogu zastavnika, noseći na frontu zastavu od koje se nije odvajao. O njemu se pročulo i među neprijateljskim vojnicima, koji ga iz respekta nisu htjeli gađati.
Nas, u BiH su, u slučaju da ističemo svoju zastavu, zvali šovinistima. U slučaju da ističemo državnu zastavu onda su nas zvali patriotima (rodoljubima). Za isticanje svoje zastave se moglo otići u zatvor. Za isticanje državne zastave se moglo steći simpatije pa i privilegije. U slučaju da se netko u selu isticao sa državnom zastavom u ono vrijeme Jugoslavije, mogao je dobiti radno mjesto podvornika u školi.
Skrivali su nam da je Shouvin mahao francuskom državnom zastavom. To nas nisu učili. Nisu ga čak ni spominjali. Barem se ja ne sjećam. No ipak je u današnje vrijeme ostalo tako, da je najviše omržen onaj koji voli svoju zastavu. U BiH se takvome ne vjeruje.
Je li riješenje da zapalimo svi svoje zastave i budemo narod bez zastava? Onda vjerojatno nećemo biti šovinisti. No, je li to jamstvo da ćemo biti uistinu domoljubi (rodoljubi)? Pokojni Grebo je za vrijeme rada bolnice na svojoj crkvi isticao svoju hrvatsku zastavu. A kad je rat zaustavljen, on ju je skinuo. Je li onda Grebo bio šovinist. Ako nije, zašto i službeno nije proglašen hrvatskim vitezom jer je to bio?
Za Fenix-magazin/Ilija Lončar, Nizozemska
