U nedjelju, 23. studenoga 2025., hrvatska zajednica u Friedrichshafenu još je jednom pokazala kako se s ponosom, zahvalnošću i dubokim poštovanjem čuva uspomena na one koji su položili svoje živote na oltar Domovine.
Piše Anica Leko Stipanović
Sve je započelo svetom misom za sve branitelje – za one koji su dali živote za slobodu Republike Hrvatske, kao i za sve logoraše i mučenike Domovinskog rata. Svetu misu predvodio je don Ilija Jokić, okupljajući zajednicu u molitvi, zajedništvu i spomenu. Crkva je bila ispunjena, a tišina koja je pratila misu govorila je više od riječi – govorila je o zahvalnosti, boli, ponosu i trajnom sjećanju.
Nakon mise, okupljeni su se uputili u prostorije HKU Velebita, gdje je nastavljen službeni program. Program je započeo intoniranjem himne Republike Hrvatske, nakon čega je uslijedila minuta šutnje posvećena svim poginulim braniteljima i logorašima. U toj minuti šutnje, iako kratkoj, kao da je stala čitava povijest – žrtva, hrabrost i neizmjerna ljubav prema Domovini.
Potom se nazočnima obratio predsjednik HKU Velebita, Marko Stipnović. U svom govoru srdačno je pozdravio sve posjetitelje i naglasio duboku važnost ovakvih okupljanja. Istaknuo je da je naša dužnost ostaviti budućim generacijama jasnu, istinitu sliku onoga što se dogodilo, jer – kako je rekao – “narod počinje nestajati onoga trenutka kad zaboravi svoju prošlost”.
Uslijedio je kulturni dio programa. Tamburaški sastav Biseri, inače dio HKU Velebita, zajedno s dječjom folklornom skupinom, izveo je dirljive pjesme “Ne dirajte mi ravnicu”, “Ako ne znaš što je bilo” i “Vukovar”. Mnogi su sudionici teško skrivali emocije – jer pjesme nose priču koju svaki Hrvat nosi u srcu, bez obzira koliko je daleko od svoje Domovine.
Poseban doprinos dali su i učenici Hrvatske nastave pod vodstvom učiteljica Tonke Galić-Hrkac i Ive Ravlić, koji su recitacijama o Domovini, Vukovaru i boli njegovih ljudi unijeli dašak mladosti, ali i pokazali da sjećanje živi i raste u novim generacijama. U prostoru su bile izložene i slike Vukovara, vodotornja te druga simbolika koja govori više nego ijedan govor – o boli, ali i o neuništivoj snazi.
Cjelokupan program bio je iznimno dostojanstven i emotivan, prožet ponosom koji su Hrvati u iseljeništvu još jednom pokazali. Iako daleko od Hrvatske, srcem su bili bliži nego ikada – s mislima na one koji su dali sve kako bismo mi danas imali slobodu.
Uistinu, bila je to večer koja je pokazala da se Domovina ne zaboravlja, da se žrtva poštuje i da hrvatski narod, ma gdje bio, zna cijeniti one koji su stvarali hrvatsku samostalnost te sačuvali ime i slobodu našega naroda.
Fenix-magazin/MMD/Anica Leko Stipanović
