Počinjem ovaj zapis 15. svibnja 2015. u znak 70. obljetnice poslijeratnog genocidnog ubijanja Hrvata, koje počinje Tragedijom Bleiburga, 15. svibnja 1945. godine, masovnim ubijanjem zarobljenih hrvatskih vojnika i civila bez pravosudne istrage i suda. Zapis ima dokumentarnu vrijednost jer je iz doživljenoga, iz viđenoga i iz doznatoga iz ondašnjih sigurnih izvora i piše ga još živi 86 godina stari čovjek Dragan Hazler iz Slunja.
Tijekom druge polovice mjeseca svibnja i početkom lipnja 1945. prošlo je kroz Slunj meni znanih:
PET VELIKIH ODVOJAKA KRIŽNOG PUTA. Onim manjima odvojcima zarobljenika i dovođnima u Slunj za razne potrebe prisilnog rada nitko ne zna broja. Nakon izcrpljenosti takove nesretnike malne bez iznimke su ubijali komunistički zločinci, tada već dobro organizirana i za ubijanja ljudi uvježbana Udba.
Četiri od spomenutih odvojaka Križnog puta sam osobno vidio s tragikom, koja je pogodila nesretnike iz četveroreda u prolazu ili za vrijeme “odmaranja” u Slunju, a o petom odvojku Križnog puta govorio mi je sudionik u njemu Slunjanin, zarobljeni domobran Mile Cindrić s nadimkom Boljko.
Prvi odvojak Križnog puta kroz Slunj
U drugoj polovici mjeseca svibnja 1945. bio je četvrtak, datum ne znam, ali zasigurno nekoliko dana iza 15. svibnja 1945. pojavila se prva četveroredna kolona na prolazu kroz Slunj. Četvrtkom je tjedni sajam u Slunju i to je u ono vrijeme bio praznik kao što je nedjelja bila blagdan.
Po običaju našao sam se na sajmu oko 10 sati, ali posve sam bez društva što je bio vrlo rijedak slučaj. Jasno mi je bilo onda i danas 15. svibnja 2015. zašto se nije okupilo moje društvo. Svi su bili doma zatečeni najvećom tugom, koja je mogla pogoditi Hrvatski narod u Slunju i u cijeloj Hrvatskoj. Znali smo, da nema više naše voljene države Hrvatske, koja nam je ispunjavala dušu, srce i svaku radostnu pomisao.
Srušili su je komunističko-partizanski i fašistički srbsko-četnički zločinci predvođeni nekakvim šumskim maršalom Titom, za kojeg su govorili da je Hrvat. Bio je tijekom rata poznat kao strašan ubojica svojih protivnika iz redova svih naroda napose Hrvata. S vremenom mi je postalo jasno, što onda nisam znao zašto taj Tito masovno ubija Hrvate. Odrastanjem, kroz školu i kroz prisilno čitanje djela komunističkih ideologa, napose Karla Marxa odkrio sam zašto je Tito prednjačio u ubujanju i progonu Hrvata. Ovo mora znati svaka Hrvatica, svaki Hrvat i na to misliti jer je Marxova osuda Hrvata na smrt bila analogna Hitlerovoj osudi Židova na smrt. Hitler je bio nacistiički zločinac, a Tito je bio marxistički zločinac.
K tomu Tito je bio produkt Staljinove genocidne škole i radikalni marxist – komunist. Marx je proglasio Hrvate odpadnim narodom i treba sav narod uništiti. Tito kao marxist je po planu sprovodio ubijanje i progon Hrvata. Dokumentirano se znade da je marxist Tito tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću likvidirao više od milijunipol Hrvata i to: masovnim genocidom, ubijanjem skupina ljudi raznim načinima, mučenjima do izdaha, progonom i bijegom ljudi ispred Titove diktature. Hrvatski narod se do sada nije oporavio od Titovog genocida u ratu i u miru.
Nestala je Nezavisna Država Hrvatska bez podpisane kapitulacije
Nestanak države Hrvatske su tijekom mjeseca svibnja 1945. na sve načine širili komunistički partizani i četnici – jedni i drugi tada udruženi pod zvijezdom petokrakom. Mi Slunjani odrasli i mladi, znali smo približno točno: “Tko je tko tijekom rata bio i sada samo kapu promijenio!”
Bio sam tih dana istaknuto žalostan i bezpomoćan u svom biću 16-godišnjeg dječaka, protkanog domoljubnim i državnovoljenim hrvatstvom od pete do glave. Predugo bih trebao pisati o svome jadnom osjećaju jer sam spoznajom o nestanku Nezavisne Države Hrvatske patio u duši i tijelu. U mislima sam stavio pred njeno ime Križ kao pred pokojnika, pred kojim sam plakao i molio se za vječni pokoj i nadu u uskrsnuće…
Spomenuti sajam u Slunju bio je pun Vlahinja i Vlaha, što oni zapravo i jesu. Treba pročitati djela hrvatskih povjestničara i za Slunjski kraj napose dokumentarnu povijest od Radoslava Lopašića, koji malne matematičkom točnošću piše o vlaškoj većini s neznatnim brojem Srba, uglavnom pravoslavnih svećenika i poneke trgovačke obitelji. Od Vlaha u Hrvatskoj, napose kad su Proglasom cara i kralja Franje Josipa o ukinuću Vojne granice 1882. izgubili Vlaške povlastice je napravila Srbe Srbska pravoslavna crkva, što joj je bio lak posao jer su Vlasi u Hrvatskoj vojnoj krajini, useljeni starosjeditelji iz Bosne bili grkoistočne vjere.
Na sajmu je bilo malo Hrvata, iako je Slunjski kraj bio napučen pretežno Hrvatima… Utučeni tugom, a i strahom od komunističko-četničkog hapsa i ubijstava bez suda nisu dolazili na sajam… Znalo se je inače, da je sajam u Slunju bio komunističko-četničko lovište Hrvata za mučenje i odstrijel pa je u nastalom kriznom vremenu oprez dolazka na sajam porastao.
Mi smo u ono vrijeme znali po nošnji i po govoru, tko je Vlah (nastaša Srbin), a tko Hrvat.
Jedna djevojka – Vlahinja iz Primišlja, ime joj bijaše Milka, a za prezime nisam siguran pa ga ne navodim započinje toga sajmenog četvrtka kolo na sred Mostaca u središtu mjesta Slunja s vrijeđajućom pjesmom: “Paveliću crni Ante // Od naroda ti posranče // Ti zauze Zagreb bijeli // Da zaratiš narod cijeli // Da zaratiš Srb-Hrvata // Srb-Hrvata k’o dva brata //…”
U to mnoštvo svjetine dolazi partizanski komesar
Najednom se tu pojavi jedan partizanski komesar. U vrijeme rata bilo je u Titovoj partizaniji ili NOB-u mnogo komesara počev od komesara voda i čete pa do divizije i posebice komesari u PPK-u, u OZN-i i u poluvojnički ustrojenim pozadinskim službama općine, grada, kotara, Skoja, Partije… Uz promičbu i druga ratna zaduženja komesari su izricali smrtne kazne proglašenim neprijateljima.
Narodnim neprijateljima su proglašavani imućniji ljudi, koje se je ubijalo, uz obredno mučenje u zatvoru, da bi se moglo oduzeti njihovu imovinu “za potrebe NOB-a”.
Poznavao sam toga komesara po izgledu, ali nisam sada siguran je li se zvao Milan Banda ili Rade Cimeša… Obadvojica su bili komesari u Slunju i po izgledu međusobno slični. Popeo se je drug komesar na ogradni zid od nekadašnje vojarne iz vremena Slunjske vojne krajine odnoso žandarmerijske kasarne za vrijeme Jugoslavije.
Povišenim i uzbudljivim glasom govori je da će “uskoro proći kroz Slunj kolona zarobljenih ustaša i svatko ih slobodno može tući i kamenovati. Kolona dolazi iz Primišlja…”
Još žalostniji, nego dosada krenem u pravcu odkud dolaze hrvatski zarobljenici. Vidio sam ih. Sve mladi ustaše, čak s ustaškim kapama i “U” na njima, poneki je gologlav i nekolicina je nosila domobranske kape. Bilo je među njima i civila te poneka žena s odraslom djecom. Posve male djece nije bilo jer su već na početku Križnog puta partizani oduzeli majkama novorođenčad i poubijali.
Ako je moja procjena točna, sudeći po duljini kolone uglavnom tro- i četveroredne bilo je oko tisuću jadnih hrvatskih zarobljenika – vojnika i civila, uz koje su jahali na konjima njihovi pratitelji partizani naoružani parabelama.
Vlahinje, više nego Vlasi, kako mi u Slunju s pravom nazivamo Srbe su uzvikivale uvrijedljive izraze, od kojih ću poštediti ova slova, nabacivale su se kamenicama na zarobljenike, pljuvale po njima i neke od njih se se zalijetale u kolonu da udare šakom ponekog zarobljenika.
Jedan od zarobljenika je uzvratio srednjedobnoj Vlahinji i ova se je počela derati kao junica, kako se to u Slunju kaže.
Odmah su prateći partizani izveli toga, dosta visokog mladića domobrana i uz uobičajeno komunističko-partizansko mučenje batinanjem strijeljali ga uz zid izgorene zgrade Kotarskog suda u Slunju. Danas mi je jasno da je to bio zločin izveden bez istrage i suda. Tu je mrtvac ležao čitav dan, a onda su ga zavukli u hodnik zgrade, gdje je bio ostavljen oko 2 dana, kad ga je odvezao slunjski grobar Ivica Štefanac – zvani Baketan i pokopao u slunjskom Novom groblju..
Pročulo se je među Slunjanima samo to da je nesretnik iz Virovitice imenom Franjo. Prezime nisam znao onda niti danas.
Ta prva kolona ili točnije prvi odvojak Križnog puta nije zadržavan u Slunju niti je tu bilo daljnjih žrtava. Karlovačkom cestom taj odvojak Križnog puta kroz Slunj doveden je u Budački. Iz partizanskih izvora, hvaleći se time, doznali smo da su svi zarobljenici poubijani u Budačkome, veći broj u obližnjoj Petrovoj gori i dokrajčen u okolici Krnjaka.
Drugi odvojak Križnog puta kroz Slunj
I ovaj odvojak je došao u Slunj isto preko Primišlja. Bio je manji od jučerašnjega i brojio je oko 500 hrvatskih zarobljenika pretežno domobrana i manji broj ustaša bez civila. Doveli su ih partizanski pratitelji već u petak poslijepodne u Rastoke i smjestili u veliko dvorište jednokatne zgrade od Mile Skukana Tošinoga.
To dvorište se je protezalo do desne obale rijeke Slunjčice. Ja sam na drugoj obali Slunjčice u našoj Luki napašao goveda i gledao sam te jadne zarobljenike preko rijeke na udaljenosti oko 40 metara. Dozvolili su im partizani iz pratnje pristup k rijeci, gdje se se jadni ljudi umivali, prali i gladni napajali vodom.
Ovdje valja reći, što vrijedi za svih pet odvojaka Križnog puta, da njihovi pratitelji nisu bili iz redova poznatih partizanskih zločinaca u Slunju, nego stranci, među kojima je bilo čak Slovenaca, Crnogoraca i Srba iz Srbije. Bili su glavninom stacionirani u Karlovcu i u Duga Resi. Predstavljali su se osim zločinstava s pjesmom:
“Čije ono mine tresu Karlovac i Duga Resu?! // To su ljute naše zmije Crne Gore i Srbije!”
Osim mene 16-godišnjeg pastira gledali su te jadne zarobljenike na “odmoru” u Rastokama i odrasli ljudi, od kojih se dobro sjećam ovih: mlinari Tone Vučeta i Jana Petović, kovač Mila Moćan, teta Kate Štefanac, Mare i Milka Štefanac i nekoliko žena i djece iz višečlanih obitelji Moćan. Ima još živih ljudi, koji se sjećaju tih zarobljenika i njihove kobne sudbine.
Najednom je predvečer nastao strašan metež i pucnjava. Kasnije smo doznali da je Anka Skukan – udovica dala zarobljenicima jedan kruh i veliku staklenku pekmeza. Ona je za to vrijeme stanovala u toj kuću Mile Skukana Tošinoga, svoga daljnjeg rođaka.
Pucnjava je na čas prestala, ali je do nas dopirao strašan jauk ljudi. Onda se je pucnjava ponovila jer su partizani “iz milosti” poubijali ranjene zarobljenike, koji su se međusobno naguravali oko kruha i pekmeza.
Znade se da je tom prilikom poubijano jedanaest domobrana, koji su nakon odlazka kolone pokopani u Jelviku, u rovovima, koje je prije rata kopala Jugoslavenska vojska. Tu su i danas njihovi posmrtni ostatci. Njih je uz ostale hrvatske žrtve u rovovima, koje su strijeljali partizani evidentirala Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, u kojoj je bio i pisatelj ovih redaka. Komisiju je ukinuča komunistička – SDP-ova vlada Ivice Račana, da bi se i nadalje skrivalo komunističko-partizanske zločine.
Treći odvojak Križnog puta kroz Slunj
Osobni nisam vidio te jadne ljude – Hrvate, koje su mučili i ubijali komunistički zločinci i srbski četnici preobučeni u partizane jer su zarobljenici odsjeli na Stočnom sajmu, oko kilometar udaljeno od moje kuće.
O tom odvojku Križnog puta krajem svibnja 1945. govorio je kasnije, preživjeli sudionik Slunjanin Mile Cindrić – Boljko. On je na zamolbu preživjelih domobrana održao predavanje u uredu Urv. Hrvatski domobran – Ogranak Slunj o toj tragediji.
Dakako, govrio je Boljko o tom strašnom zločinu prema hrvatskim zarobljenicima i drugim Slunjanima, među kojima ima još živih.
Mile Cindrić Boljko je rekao da je taj Križni put obuhvaćao blizu tisuću ljudi i to većim dijelom zarobljenika iz logora na Švarči u Karlovcu, a drugi su bili kindapirani ljudi u gradu. Među ovima je bio od njemu dobro poznatih samo Milan Vratarić, trgovac iz Lađevca, ali se nije našao među nesretnicima u ovom Križnom putu na Stočnom sajmu. Kasnije je Mile Cindrić – Boljko doznao da je Milan Vratarić strijeljan već u Karlovcu po nalogu udbaša Josipa Boljkovca i Mile Paulića zvanog Ćiba.
Taj treći odvojak Križnog puta, došao je iz Karlovca u Slunj preko Duga Rese, Generalskog Stola, Tounja i isto preko Primišlja i bio je smješten za odmor, kako je već spomenuto na Stočnom sajmu u Slunju.
Mile Cindrić Boljko nije ničim pokazivao da je iz Slunja strahujući da će ga partizanska pratnja predati slunjskim udbašima, napose okrutnome Srbinu Petru – Pepi Zinaiću, koji se je životno nadahnjivao i naslađivao u ubijanju nedužnih Hrvata. Poznat je po svome patentu gušenja ljudi u Kuterevićevoj pećini, pred koju bi dovezao slamu i zapalio je. Od dima su se gušili ljudi i hrvatske majke s malom djecom, koji su se sklanjali u pećinu pred ratnim opasnostima.
Mile Cindrić je za života govorio (umro je 2001. godine) da je partizanska pratnja čak dozvolila Slunjanima donošenje hrane i vode za zarobljenike na Stočnom sajmu. Ali donošenje je bilo nedostatno za blizu tisuću ogladnjenih mučenika.
Na zapovijed za pokret petnaestak ljudi (točno 17!) nije moglo ustati i partizanska pratnja ih je poubijala pištoljem u zatiljak. Znade se u Slunju da su poubijani hrvatski vojnici na Stočnom sajmu oko 30. svibnja 1945. pokopani u masovnoj grobnici ispod Melnice.
Tu masovnu grobnicu je u granicama svojih mogućnosti i dokaze živih svjedoka obradila Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.
U toj Saborskoj Komisiji za Karlovačku županiju su bili imenovani (abecedno): Dragan Hazler, Nikola Katić i Mladen Šomek i pridružili su se u istraživačkom radu brojni veterani iz Ogranaka Hrvatski domobran Duga Resa, Karlovac, Ozalj i Slunj.
Evo još tri važna podatka za ovaj, treći po redu odvojak Križnog puta kroz Slunj oko 30. svibnja 1945.
Prvi se odnosi na Milu Cindrića, koji je svojom spretnošću pobjegao iz četveroreda i spasio si život.
Drugi podatak se odnosi na odvojak vođen birano kroz srbska sela, u kojima su brojno stradavali zarobljenici kroz napade i ubijanja od srbskih seljaka.
Treći, ponajvažniji podatak jest spoznaja iz više izvora, da je četverored završio u Čemernici nedaleko Topuskoga. To sabiralište i mučilište hrvatskih zarobljenika u Čemernici opisuje Ivan Aralica u svome dokumentarnom romanu “Četverored”. Nažalost, Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i porača nije obradila masovnu grobnicu – točnije masovne grobnice u Čemernici.
Pisatelj ovih redaka dolazi često u Topusko – iz zdravstvenih razloga u odlične termalne kupke. Tamošnji ljudi mi govore da je u masovnim grobnicama u Čemernici, u obližnjoj Petrovoj gori, u okolnim gajevima i dolinama našlo smrt najmanje dvije do tri tisuće poubijanih hrvatskih vojnika od strane Titovih komunističko-partizanskih terorista.
Dakle Čemernica obvezuje nas žive, da barem označimo masovne grobnice i postavimo spomen križeve, pred kojima ćemo paliti svijeće i moliti se za duše nedužnih hrvatskih žrtava.
Četvrti odvojak Križnog puta kroz Slunj
Ovaj odvojak Križnog puta je najsloženiji po svima pitanjima. To je bilo sabiralište hrvatskih zarobljenika, među kojima je uz pretežno domobrane, bilo nešto ustaša i čak nešto Nijemaca.
Koliko je bilo kojih od spomenutih zarobljenika to nismo znali onda pa ne znamo niti danas. Sabiralište je bilo na velikom livadskom i voćarskom predjelu Slunja zvanom Svetice. Tu se je inače svake godine oko Svetog Jurja blagoslivljala zemlja i mi djeca smo se posebice radovala jer smo toga dana mogli početi ići bosonogi.
Prije, nego pristupim opisu logorovanja zarobljenika valja reći da je u je u svima odvojcima Križnog puta u Slunju osim prvoga bilo vrlo malo ustaša. Kasnije smo doznali da su Titovi partizani 
poubijali zarobljene ustaše već u Austriji i Sloveniji , tako da ih je vrlo malo došlo u Hrvatsku pa tako i u središnje-hrvatsko mjesto Slunj.
Broj ovih zarobljenika iz četvrtog odvojka Križnog puta ulogorovanih na Sveticama u Slunju nitko ne zna jer su jedni odvođeni, drugi dovođeni. To se može reći i za pravce dovođena i odvođenja zarobljenika.
One skupine, među kojima je bilo i Nijemaca dovedene su iz smjera Rakovice, dakle iz Like i Dalmacije.
Skupine zarobljenika, među kojima je bilo civila, oružnika i domobrana dovedeni su iz Ogulina. Stariji Slunjani su poznavali neke ljude, a ja sam poznavao dvojicu bivših oružnika u Slunju prezimenom Cvitković: Luka Cvitković je čak nekakvom intervencijom bio oslobođen iz logora. U Slunju je živjela njegova 6-člana obitelj: supruga i pet kćeri.
Za tragediju drugoga zarobljenog oružničkog vodnika Milu Cvitkovića iz Drežnika ne znam.
Ovi zarobljenici u manjim grupama su nakon “odmora” odvođeni u svima pravcima: prema Bosni kroz Lađevac; prema Cetingradu kroz Kremen; kroz Cvitović prema Veljunu i uobičajenom rutom Karlovačkom cestom prema stratištima oko Budaškoga.
Kako je već spomenuto jedni su odvođeni drugi su dovođeni. O broju živih i poubijanih može se samo nagađati. Govorilo se je onda, koncem svibnja i u lipnju 1945. da je preko slunjskih Svetice prošlo oko tri tisuće zarobljenika. I o broju poubijanih na Sveticama u Slunju može se samo nagađati. Evo podatke za dva masovna ubijanja zarobljenika na Sveticama.
Bila je nedjelja prije podne. Mi slunjska djeca svih dobi iz okolice škole, iz Ivšić Brda i iz Sminderečeve gase smo se igrali u Školskoj plantaži, koja međaši sa Sveticamma.
Najedanput blizu podneva čuli smo pucnjavu, koja je dulje trajala. Mi odrasliji smo dotrčali na Svetice do kuće Nikole Vučete. On je bio školski podvornik i dobro smo se poznavali. Nije nam dozvolio da se primičemo bliže tome partizanskom zločinstvu, da i mi ne nastradamo. Iz blizine nekih 15 metara vidjeli smo da su partizani iz pušaka i pištolja pucali u zatiljak onim zarobljenicima, koji nisu mogli ustati i krenuti u četverored.
Među, kasnije izbrojenim pri pokopu u masovnu grobnicu bilo jt točno 27 poubijanih zarobljenika, hrvatskih domobrana i među njima bila su trojica njemačkih vojnika. Svi su pokopani u masovnu grobnicu u dolini Jose Turkalja. Ta dolina je kasnije zasuta zemljom i poravnata za školsko igralište, što znači da je nemoguća ekshumacija leševa.
Drugi slučaj jedne masovne grobnica s 18 leševa pronađen je oko 1970. pri kopanju temelja za novu zgradu Osnovne škole na Sveticama u Slunju. Šef slunjske udbe Petar – Pepa Zinaić pokušavao je prikazati leševe kao žrtve ustaškog terora. Onda su ga Slunjani pitali, kako su te srbske žrtve ustaškog terora mogle biti u domobranskim odorama. Umjesto odgovora, Udba je zabranila svaki govor o njima radi narušavanja “bratstva i jedinstva”, a gdje su leševi pokopani to do danas u Slunju ne zna nitko.
Stariji Slunjani, među kojima je i pisatelj ovih dokumentarnih redaka smatraju da je na Sveticama bilo puno više žrtava hrvatskih zarobljenika, nego u dvije poznate grobnice. Žrtve su odvožene kamionima u masovne grobnice u bazdanama: Močile i Debela Glava. Ukupan broj žrtava toga četvrtog odvojka Križnog puta – trijažnog sabirališta na Sveticama u Slunju je sigurno oko stotinu.
Peti odvojak Križnog puta kroz Slunj (pored Slunja)
Ne znam je li ispravan izraz Peti odvojak Križnog puta kroz Slunj, što će se vidjeti iz opisa, koji slijedi. Jednog popodneva, bilo je to već polovicom lipnja 1945. nekolicina nas slunjskih pastira napašali smo blago (tako mi u Slunju nazivamo goveda, napose krave) daleko u slunjskom Grabarju, malne ispod brda Debele Glave.
Najednom se pojavila kolona ljudi, pretežno žena odjevenih u svakodnevnim narodnim nošnjama iz Ogulinskog kraja. Bilo ih je oko 150 i među ženama naviše jedno tridesetak starijih muškaraca.
Mi pastiri (Dragan Hazler, Toma Hazler, Toma Ivšić i Mića Jareb) pitali smo partizane – vodiče, kuda vode te žene i starce . Odgovorili su da ih vode u drvosječu u šumi na Debeloj Glavi. Bilo nam je sumnjivo pa smo pitali: Gdje su im sjekire i žage (pile)!? Na odgovor nismo dugo čekali: “Sjekire i sav drugi alat imaju gore u šumi”.
Mi smo čak povjerovali jer je to bilo vrijeme početka velikih fošpona (obveznog rada u šumama, u poljodjelstvu, popravljanju cesta, obnovi kuća…).
Kad najednom začula se paljba iz strojnica i čuo se je jauk žena. Sve žene i nešto starijih muškaraca su partizani postrijeljali i pobacali u bezdanu na Debeloj Glavi.
U toj bezkrajno dubokoj bezdani, koju su patizani punili ubijanjem Hrvata našlo je svoj pokoj najmanje 2.000 hrvatskih žrtava komunističko-partizanskog terora…
U tu bezdanu su komunistički partizani, 15. studenoga 1942. onda još saveznici sa srbskim fašističkim četnicima iz Plaškoga pobacali oko 700-800 ranjenika; neke su poubijali, a neke su bacali žive u bezdanu.
Podatak za poubijane ranjenike (domobrane i ustaše) nalazi se komunističkom Zborniku 18, str. 446, kojeg je objavio Dr. Đuro Zatezalo u HAK-u Karlovac 1988.
Piše: mr.sc Dragan Hazler
*Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama ili komentarima su osobni stavovi autora i ne moraju odražavati stav redakcije portala Fenix-Magazin
