Stradun / Foto: Fenix

SJEĆANJA: Burna događanja posljednjih desetljeća ispričana osobnim viđenjem njihova sudionika

Bože moj dobri što sve čovjek u svome životu ne doživi i proživi, što sve preko svoje glave i leđa ne premetne, a ostane normalan i “pri pameti”!

 

Davno je bila 1951. godina kad sam prvi put sa svojim ocem i majkom stupio nogom na Stradun i to preko Pila nakon što smo se iz Gruža s vlaka presjeli u tramvaj. Majka je tada u trbuhu nosila moga brata, pa je vjerojatno odlazila kod doktora. A onda su poveli i mene kako bih vidio  Dubrovnik. Prelijepa slika moćnih gradskih zidina urezala mi se je u sjećanje, kao i pitanje mome ocu “tko ovaj silni kamen isklesa i tko ga i zašto ovamo donese”? E moj sine, odgovori otac, sve su ovo napravili stari Dubrovčani kako bi se od neprijatelja zaštitili. Tada nisam mogao ni pretpostavit da će i mene te zidine četrdeset godina kasnije zaštititi od neprijatelja, i to ne od onih iz daleka već ovih tu iz blizine, odmah iza brda!

Sponza je bila puna tajni

Deset godina nakon mog prvog susreta s Gradom, postadoh i ja njegovim stanovnikom. Te davne 1961. godine upisao sam se u Dubrovačku gimnaziju uz pomoć prijatelja moga oca, a kasnije i mojih prijatelja, obitelji Kerner. Premda sam bio odličan đak u rodnom Ravnom, intervencija za upis je i te kako trebala, jer su se svi sa strane s teškom mukom upisivali u tu školu. Kerneri su bili poznati dubrovački fotografi i vlasnici fotografske radnje u Ulici od puča, a moj otac je bio njihov česti korisnik usluga. Kerneri su imali dvoje djece, prelijepu kćerku Jadranku koja se je iste te godine kao i ja upisala gimnaziju te sina Mira, kasnije također izvrsnog fotografa s kojim sam prijateljevao.

Tih gimnazijskih godina svaku večer “glancali” bismo Stradun neumorno šećući od Franjevaca do “Konavoske granice” tj. do onog reda poprečnog kamena tamo blizu Sponze. A Sponza je tada, a i kasnije, za mene bila puna tajni. Tamo je arhiv Dubrovačke republike i svega onoga važnoga za Dubrovnik i njegovu povijest. Tko bi tada mogao i zamisliti kako će baš moj kasniji prijatelj Ivan Mustać biti njegov ravnatelj!

Ili da ću i ja, preko puta njega, stolovati u zgradi općine od 1993. godine kao Vladin povjerenik i prvi župan Županije.

Mjerači snage na Stradunu

U Dubrovačkoj gimnaziji se nastava odvijala jedan tjedan izjutra a drugi tjedan poslije podne. S prozora bi zimi s nevjericom gledali poznatog dubrovačkog Tarzana kako se po onoj hladnoći ispod Komarde kupa kao da je u sred ljeta. Sjećanja su mi živa i na mog rođaka Stanka koji bi “progrmio” s aerodromskim traktorom ispred gimnazije, a meni bi usput zatrubio. Stanka su svi uvažavali jer je slovio za najjačeg čovjeka u Dubrovniku, a što je on svojim ogromnim šakama dokazivao i na mjeračima snage na Stradunu.

To mjerenje snage bi se događalo samo jednom, jer bi Stanko jednim udarcem šakom lomio mjerače snage udarca, pa bi jadni vlasnici morali nabavljati nove strojeve – mjerače snage na Stradunu. Poslijepodnevna nastava u gimnaziji je imala “dodatno veselje”. Naime u sumrak bi se upalilo svjetlo, a one velike bijele kugle toliko su mi bile drage, da sam od prve plaće odmah kupio luster s takve tri ali puno manje kugle. Eno ih i danas u spavaćoj sobi!

Nema više dunda Iva

Sjećam se i jednoga trenutka kad me je zaboljelo grlo. Otišao sam u bolnicu pred odjel za ORL i strpljivo čekao moleći Boga da me netko primi i pregleda. Nakon dugog čekanja netko se ipak smilovao i malog “dječačića” primio dajući mi nekakve tablete koje su mi pomogle. Dosta godina nakon toga isti taj “dječačić” je postao šefom upravo toga Odjela dubrovačke bolnice na kojem je napravio desetke tisuća pregleda i tisuće operativnih zahvata svim potrebitim, nastojeći pri tome svakoga primiti i nikoga ne odbiti. Vjerujem kako još uvijek ima živih svjedoka ovih mojih tvrdnji.

Cijelo vrijeme mojih gimnazijskih dana hranio sam se kod drage obitelji Iva Knega, dubrovačkog mesara, u Cavtatskoj 4, pa mesa kojeg i nisam bio neki ljubitelj nije nedostajalo. Tamo sam dvije godine i spavao dok se nisam preselio na “Bužu” na vrhu Boškovićeve ulice koja je te godine upravo mijenjala skaline, a glavni meštar bio Hercegovac iz moga kraja. Ah, ta Boškovićeva! Kasnije sam i u Slanom živio u našoj kući na Trgu Ruđera Boškovića, a danas u svom Ravnom, u svojoj kući, živim na trgu istoga imena?!

Nema više ni dunda Iva ni njegovih golubov koji bi, što nije bilo rijetko, došli u „fajt“ ili u ljubav s onim gradskim golubovima a Straduna. Nema ni pekarne na “Buži” iz koje bi cimeru i meni prijatelj pekar, što je kod istog gazde stanovao, poslije pola noći dobacio vrući kruh “od tri kvarta”. Nema ni prekrasnih “minjona od čokolade” na Širokoj ulici, nema ni onih lijepih kolača u slastičarnici preko puta “Foto Dubrovnika”, a nema ni te meni drage fotografske radnje i njezinih vlasnika. Nema ni Đukićevih slasnih sendviča na Stradunu, a nema ni mojih prijatelja Luke, Jože, Ive, Tomislava… s kojima sam se po tim mjestima ponekada znao sladiti! Nestadoše i Stanko i Tarzan, nestadoše mnogi…., a nestade i dubrovačkog tramvaja i vlaka koji je povezivao Dubrovnik sa svijetom.

Neka galame, igraju i uživaju

Gledam danas nakon toliko godina s tarace svoga stana na Pločama iza Grada na tu istu gimnaziju i slušam galamu učenika s njezinih igrališta. Znaju li oni, a i moja djeca od kojih je njih troje također išlo u tu školu, da je sav pijesak i cement za to igralište prešao preko mojih i leđa mojih prijatelja Balda iz Slanog i Pera iz Konavala , Ma, ne moraju oni to znati, samo neka galame, igraju i uživaju. Dovoljno je da ja to u svojim sjećanjima nosim, kao što nosim sjećanja na deset godina kasnije Hrvatsko proljeće u Zagrebu, gdje sam zajedno sa Čičkom, Budišom, Dodigom i ostalima bio u središtu tog mladenačkog nacionalnog bunta.

Sjećam se svih komunističkih saslušavanja, zatvora, muka i nevolja, ali i odlučnost doći do diplome po koju sam i došao u Zagreb.

S tom diplomom se početkom sedamdeset i treće vratih u moje Ravno, a onda i u Dubrovnik sa suprugom i sinom, našim ponosom Božidarom Domagojem, onim što nedavno snimi za Hrvatsku televiziju pored “Ludih Rimskih careva”, “Tajnovitog srednjeg vijeka”, “ Hrvatskih kraljeva”…. i izvrstan dokumentarac “Republika”koji se prodade u više od pedeset zemalja svijeta. Kupiše ga i oni “iza brda”. Ali oni “iza brda” što su ga 1991. rušili!  Ha, što ti je život?!

Oštar govor

Deset godina nakon toga i dubrovački Tarzan postade moj pacijent u Dubrovačkoj bolnici, a nakon idućih deset godina u Ravnom sam ostao bez rodne kuće i imanja od onih “iza brda”. Isti dan pade i prva granata na Dubrovnik, a moja žena i četvero djece potražiše spas i sklonište u onim zidinama što su me kao dijete fascinirale.

Mene u skloništu nije bilo. Kao ratni povjerenik Vlade RH imao sam posla i obveza oko obrane Grada i ovog južnog dijela Hrvatske.

Deset godina iza toga ukinuše i Županijski dom Hrvatskog državnog Sabora. A koji mjesec ranije održao sam oštar govor u Saboru za koji mi  moji prijatelji, također saborski zastupnici, pok. Julije de Rosi i naš najpoznatiji slikar naive također pokojni Ivan Lacković Croata, rekoše: svojim oštrim govorima i ti si ubrzao ovo ukidanje! Neka! Baš mi je drago!

A onda opet dvadesetak godina iza, u 2020. godini utjera me koronavirus u kuću, pa bez maske ne smijem nikud: ni u crkvu ni u trgovinu ni na Stradun! Ne smijem niti sa suprogom djeci, a nit oni k nama!

Hvala Bogu valjda će (tko preživi!) nakon idućih deset godina, tamo neke 2031. godine, ako Bog da ipak biti bolje!

Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić

 

NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegova ukinuća.

Pogledajte drugo

S lažnim hrvatskim dokumentima i s marihuanom u hlačama krenuli za Njemačku: ‘Idemo kod rodbine’

U petak popodne (17. rujna) savezna policija otkrila je krijumčarenje na cesti BAB 7 i …