Lijepo je imati stan od 50 kvadrata, da se igraš i da dijeliš, ali čemu tako veliki stan, ako nemaš ljubavi i sreće i vremena za igru?, upitala se osmogodišnja Lana koja živi s majkom i dva brata u svega trideset kvadrata punih vlage s kupaonicom na dvorištu do koje djeca hodaju noću po hladnoći i snijegu.
To je stvarnost obitelji kojoj je hrvatska televizija kroz svoju emisiju „Radna akcija“ uredila mali stan kako bi mogli pristojno živjeti.
Kad ih je posjetila, rasplakala se i voditeljica, a sigurno je djevojčica dotakla srca većine gledatelja. Nije lako čuti osmogodišnje dijete kako uspoređuje „veliki“ stan od 50 metara kvadratnih s ljubavi, igrom i srećom. Teško je slušati djevojčicu koja bi se trebala brinuti samo o igri i školskim obvezama kako govori da joj prijateljice ne dolaze doma jer se srami derutnog stančića, te kako joj je žao što ne može pomoći mami da im pruži bolji život. I najtvrđe srce bi te riječi dotaknule i nagnale na preispitivanje onoga čemu je dala značaj, a dala je ljubavi, sreći, prijateljstvu, životu.
I prvi hrvatski iseljenici će se kroz riječi ove hrabre djevojčice prisjetiti svojih početaka u tuđini, malih stanova i sobica u kojima su živjeli, kupaonica i kuhinja koje su dijelili s nepoznatim obiteljima. Živjeli su tako kako bi nešto zaradili, uštedjeli i nakon nekoliko godina se vratili saviti toplinu u svojoj zemlji. Gotovo nitko nije uspio, ali i dalje su živjeli u malim stanovima, vjerovali u povratak, bili sretni, družili se, a i danas se od njih ponekad može čuti ona rečenica „Nije prošla jedna nedjelja, a da se nismo podružili s našim svitom“, ili „Nedjeljom smo uvijek u hladnjaku imali pripremljeno, odleđeno meso u slučaju da netko slučajno navrati“.
Bilo je to vrijeme kad je čovjek gledao čovjeka, Hrvat, Hrvata u tuđoj zemlji. Danas, nema odleđenog mesa, nema očekivanja da će netko pokucati na vrata, a svećenici i fratri moraju triput s oltara poručiti neka se ode na nogometno igralište jer naša Croatia upravo igra utakmicu na svom terenu.
Danas Hrvati u tuđini žive u svojim lijepim domovima, ne dijele ni kupaonice, ni kuhinje, a rijetko i nedjeljna popodneva. Žive bolje, često spominju kuće koje su sagradili u domovini i kupili u tuđini. Još češće opravdavaju svoju djecu koja se međusobno ne druže, a hrvatske kulturne zajednice ostaju na starim članovima i pokojim pomlatkom.
I da se vratimo na početak priče i riječi osmogodišnje djevojčice: „Ne vrijedi veliki stan, ako nema ljubavi i zajedništva“.
Vrijeme je godišnjih odmora, odlazimo svojim rodnim krajevima, među svoju obitelj, susjede, među svoj domaći narod. I među njima želimo biti, želimo razgovarati, družiti se…., a oni kao da nemaju vremena jer su u poslu, obvezama, žive život kakav mi živimo ovdje.
Razlog više da se podsjetimo da i u tuđini čovjek može biti sretan među svojima, samo ako to želi… Baš kao i nekad u onih trideset kvadrata s kupaonicom koju ste dijelili s nepoznatom obitelji..
Marijana Dokoza
