U srcu Münchena, grada koji voli svoje priče, rođen je 23. kolovoza 1914. dječak koji će postati njegov najveći kroničar – Sigi Sommer.
Odrastao je u skromnoj kući u Schäftlarnstraßeu u četvrti Thalkirchen. Danas taj trg nosi njegovo ime – Sigi-Sommer-Platz – kao mirno svjedočanstvo o dječaku koji je volio lutati ulicama i zapisivati njihove tajne.
Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno neobičnom kombinacijom utjecaja: dok je odrastao kao dijete u udomiteljskoj obitelji u Donjoj Bavarskoj, njegov otac, restautor namještaja, osnovao je Münchenski kaubojski klub 1913. iz ljubavi prema Divljem zapadu.
U osnovnoj školi na Gotzinger Platzu u Sendlingu, mladi Sigi briljirao je kao učenik. Njegove svjedodžbe nosile su pohvalu: “Berechtigt zu besten Hoffnungen” (Daje pravo na najbolje nade). No, život ga je odveo u elektrotehniku, zanat koji ga nije zadržao dugo. Slobodno vrijeme provodio je u boksačkom ringu, dok su mu prve priče “krvarile” iz pera.
Rat i riječi kao spas
Godine 1937. objavljuje prvu priču “Der Bart” u časopisu Jugend, ali sudbina je imala druge planove. Kao vojnik Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu, prošao je kroz pakao Ukrajine i Istočne Pruske. No, čak i u ratnom kaosu, pisanje mu je bilo spas. Pobjeda na književnom natječaju donijela mu je 1000 Reichsmarka i 14 dana odmora – što ga je spasilo od marša na Staljingrad.
Nakon rata, vratio se u München i započeo karijeru kao lokalni reporter za Süddeutsche Zeitung. Godine 1948. postaje kolumnist novog Abendzeitunga, gdje stvara svoju legendarnu figuru – Blasiusa, šetača. Kroz 6.000 kolumna, Sigi je sarkastično, ali i toplo, dokumentirao život običnih ljudi, postajući glas grada.
Književni uspjesi i priznanja
Njegov prvi roman, “Und keiner weint mir nach” (1953.), proglasio je Bertolt Brecht najboljim poslijeratnim romanom. Slijedila je “Meine 99 Bräute” (1956.), koja je ekranizirana 1958. Tijekom godina, dobio je brojne nagrade, uključujući Bavarski orden za zasluge i Zlatnu medalju grada Münchena.
Kraj putovanja, ali ne i legende
Sigi Sommer preminuo je 25. siječnja 1996., a na njegov pogreb u Theatinerkirche došle su tisuće ljudi. Iste godine, snimljena je ekranizacija njegovog romana u režiji Josefa Vilsmaiera. Danas na njega u Münchenu podsjeća brončani kip – vječni šetač koji nikada nije prestao promatrati svoj grad.
Njegova ostavština? 40 knjiga, bezbroj nasmijanih trenutaka i grad koji ga neće zaboraviti.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
