Za sestru Franciszku Tumanevych, prvi dan sveobuhvatne ruske invazije bio je najteži, no nakon početnog šoka, nastavila je zajedno sa svojim susestrama duhovno i materijalno krijepiti uplašene i izbjegle sunarodnjake. Njezinu priču donosimo u nastavku.
Za sestru Franciszku Tumanevych, prvi dan sveobuhvatne ruske invazije bio je najteži.
42-godišnja članica Sestara Svete Obitelji iz Nazareta rekla je za CNA da se strah proširio Žitomirom, gradom na sjeveru Ukrajine u kojem se nalazi njezin samostan, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio svojim snagama napad 24. veljače, prenosi HKM.
“Bio je to šok, nastala je panika. Ljudi su stajali u redovima za hranu, lijekove, benzin”, prisjetila se.
“Ali navečer se sve smirilo. Onda smo sutradan shvatili da moramo naučiti živjeti u ratnim uvjetima i krenuli smo s konkretnim radom. Jer ako ostanete besposleni, to je strašno. Sada nastavljamo moliti.”
Ukrajina je istočnoeuropska zemlja od 44 milijuna ljudi koja graniči s Bjelorusijom, Rusijom, Moldavijom, Rumunjskom, Mađarskom, Slovačkom i Poljskom.
Otkako su ruske snage počele napredovati, više od 368.000 ljudi pobjeglo je iz Ukrajine, prema agenciji UN-a za izbjeglice.
Ruski i ukrajinski vojnici vodili su žestoke borbe na sjeveru, istoku i jugu zemlje. Suočen s vojnim neuspjesima i međunarodnom osudom, Putin je 27. veljače poručio čelnicima obrane da ruske nuklearne snage stave u “posebnu pripravnost”.
Žitomir je bio napadnut istog dana, kada je ruska balistička raketa ispaljena iz obližnje Bjelorusije pogodila gradsku zračnu luku.
U mnogim mjesnim župama održava se vječno klanjanje, a svećenici ispovijedaju od jutra do mraka.
Tumanevych, koji je rođen u gradu, diplomirao je psihologiju, doktorirao kanonsko pravo i služio je na biskupijskom crkvenom sudu. Prije ovomjesečne ruske ofenzive organizirala je sastanke za obitelji i radila s katoličkom dobrotvornom organizacijom Caritas-Spes.
Ona je jedna od tri sestre u svom samostanu. Caritas-Spes centar u kojem su sestre radile sada je zatvoren, pa dane provode u molitvi i pripremanju sendviča za civilne branitelje grada.
Tumanevych je rekla da u Žitomiru, koji ima više od 260.000 stanovnika, vlada veliki duh solidarnosti. Sestre su primale telefonske pozive od mještana koji su nudili prijevoz i druge oblike pomoći. Kad je Tumanevych otišla darovati krv za ranjene u Ukrajini, zatekla je više od 100 ljudi koji su čekali u redu, pa je obećala da će se vratiti još jedan dan.
Dok obavljaju svoje svakodnevne zadatke, sestre nastoje neprestano moliti
16. veljače, na dan molitve i posta za mir u Ukrajini, sestre u Žitomiru povezale su se s 25 obitelji putem aplikacije za videokonferencije Zoom. Nakon toga su odlučili svake večeri održavati zajedničku molitvu.
“Sada se sve više ljudi pridružuje krunici. Jučer su bile već 72 obitelji, kao i naše sestre iz Amerike, Italije i Velike Britanije”, rekla je Tumanevych.
“I na kraju krunice kažemo da sada možemo ići spavati jer dužnost preuzimaju sestre iz Amerike”, dodala je. U mnogim mjesnim župama održava se vječno klanjanje, a svećenici ispovijedaju od jutra do mraka. Sestre mole krunicu posebno za obraćenje predsjednika Putina, koji je rođen 7. listopada 1952., na blagdan Gospe od Ružarija.
Kongregaciju sestara Svete Obitelji iz Nazareta osnovala je u Rimu 1875. godine Franciszka Siedliska, poljska blaženica poznata i kao Marija od Isusa Dobrog Pastira.
Kongregacija, koja je posvećena obrazovanju i službi obitelji, ima šest kuća u Ukrajini. Ali jedna je bila prisiljena zatvoriti se ubrzo nakon početka invazije. Dvije sestre u Khersonu, gradu na jugu Ukrajine, morale su pobjeći iz svog samostana i kreću se prema Poljskoj, gdje je više od 150.000 ljudi iz Ukrajine zatražilo azil od 24. veljače.
U opkoljenom glavnom gradu Kijevu, skupština ima zajednicu od sedam sestara. Sklonili su se u podrum crkve, gdje se brinu za oko 100 ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje stanove.
“Sestre su cijelo vrijeme s ljudima”, rekla je Tumanevych. “Mole cijeli dan, a jedna od časnih sestara iz samostana u Kijevu izgubila je glas jer neprestano mole.”
Iako su trgovine zatvorene, sestre su mogle kupiti deke i jednokratne tanjure. Daju i hranu, ali strahuju da bi je moglo ponestati. Sestre i dalje sanjaju o životu nakon rata. Nadaju se otvaranju studentskog doma koji bi mladim ženama pomogao da razaznaju imaju li zvanja za brak ili redovnički život. Tumanevych je rekla: „Ostajem. Ovo je moja zemlja i ja ću je braniti. Uz krunicu i sendviče, i sve što se može u ovim uvjetima.”
Fenix-magazin/MMD/HKM
