Na obali Dunava, između Bavarske i Baden-Württemberga, stoji kuća koja već više od 600 godina prkosi gravitaciji, i čuva tragove jedne žene, jednog ključa i vječne legende.
Piše: Marijana Dokoza
Na mjestu gdje moćna rijeka Dunav razdvaja jedan svijet od drugoga, na samoj granici dviju njemačkih saveznih zemalja, Bavarske i Baden-Württemberga, smjestio se grad Ulm.
Sa svoje strane rijeke pripada Baden-Württembergu, dok se s druge obale, odmah nasuprot, nalazi njegov bavarski susjed Neu-Ulm. Njegovi stanovnici kažu kako ta prirodna granica ne ocrtava samo razliku u zemljopisnom pripadanju, već i u karakteru. Jer, Ulm je miran, povijesno bogat i pun priča koje se ne nalaze nigdje drugdje u Njemačkoj. Suprotno njemu, Neu-Ulm je življi, kažu, „mladolikiji“ jer mladi ljudi vole tamo otići u „noćni život“.
No Dunav ovdje nije samo zemljopisna granica, on dijeli dva karaktera, dvije energije, dvije priče, a dok on neumorno teče, Ulm čuva svoje legende, a jedna od njih nadmašuje sve ostale.
Kuća koja „kroči“ ukoso kroz vrijeme
U srcu ribarske četvrti, tik uz potok Blau, stoji kuća koja izgleda kao da je izašla iz bajke ili možda iz sna arhitekta koji se usudio prkositi gravitaciji. Zovu je „Nagnuta kuća“ (Schiefes Haus). Podignuta još davne 1406. godine, i nije odmah bila „nagnuta“. Naime, ova kasnogotička građanska kuća već je u 15. stoljeću odlučila biti drugačija. Godine 1443. proširena je prema rijeci, a tada je njezina priča počela poprimati neobičan smjer – doslovno.
Tlo pod njezinim južnim dijelom, mekano i vlažno zbog blizine vode, počelo je popuštati. Za razliku od čvrste sjeverne strane, južna se počela lagano spuštati. Kuća se počela naginjati, najprije neznatno, pa sve više, kao da je htjela izaći iz svojih okvira, zakoračiti u svijet pod kutom, bez obzira na pravila statike.
Ključ koji visi i svjedoči!
Kroz stoljeća su se smjenjivali pokušaji da je se zaustavi u tom naginjanju. Poduprta je kamenim i betonskim zidovima, postavljena na stupove usred rijeke Blau, restaurirana, osnaživana, ali nikad ispravljena. Jer upravo to što prkosi ravnoteži čini je jedinstvenom. Na južnoj strani, još od 17. stoljeća, stoji kameni zid, a na južnom zabatu visi ključ, ne za otključavanje vrata, već kao mjerilo nagnutosti. Ako se dobro pogleda, vidi se kako se kuća naginje čak 10 stupnjeva.
Najnagnutiji hotel na svijetu
Godine 1995., nakon pažljivo provedene restauracije, „Nagnuta kuća“ dobiva novu ulogu – postaje hotel. I to ne bilo kakav, već Guinnessov rekorder, najnagnutiji hotel na svijetu. Nagib iznosi 9 do 10 stupnjeva, a razlike u visini između zidova u sobama dosežu i do 40 centimetara. Ipak, nema mjesta panici, majstori su krevete postavili savršeno ravno, a u svakom je uzglavlju ugrađena libela, kao podsjetnik da ni vlastiti osjet za ravnotežu nije uvijek pouzdan.
Sobe nose imena koja prizivaju duh Ulma: „Ulmski krojač“, „Soba sa svodom“, „Nebo“… U njima nema ravnih linija ni predvidive simetrije. Prozori su razasuti kao da su pali s neba, podovi se ne ponašaju prema očekivanjima, a zidovi vas vode vlastitim putanjama. Ali upravo to stvara osjećaj čarolije kao da ste zakoračili u svijet gdje arhitektura pleše, a povijest šapuće iz svakog ugla.
Udovica koja je živjela u nagnutoj kući
U jedanaest soba ovog hotela ne osjeća se samo starina, osjeća se duh prkosa. Ovdje se kuća svakodnevno bori s gravitacijom i nikad ne odustaje. Ovdje se prošlost ne izlaže, već živi.
A jedan od tragova te prošlosti vodi do izumitelja, pionira i sanjara Albrechta Ludwiga Berblingera, poznatog kao „Šnajder iz Ulma“. U 19. stoljeću pokušao je ono što su tada mnogi smatrali ludilom: letjeti. Njegova letjelica, nalik ptici, trebala je uzletjeti s litice iznad Dunava, ali je završila u rijeci. Bio je predmet ismijavanja, ali s vremenom je postao simbol neustrašivosti, kreativnosti i volje da se leti, čak i kad padneš.
Njegova udovica neko je vrijeme živjela upravo u „Nagnutoj kući“. Time je duh Berblingera, čovjeka koji se usudio zamišljati nemoguće, zauvijek utkan u zidove ove nagnute građevine. Njegova priča i priča kuće spojile su se u simbol Ulma, mjesto gdje snovi i tlo, povijest i sadašnjost, hodaju ukoso, ali ponosno.
Mjesto koje ne možeš zaboraviti
Danas se, na povijesnom mjestu gdje su ribarski čamci pristajali, nalazi galerija s podom od stakla kroz koji se vidi potok Blau. „Nagnuta kuća“ više nije samo građevina, ona je atrakcija, svjetski fenomen, najčešće fotografirani motiv u Ulmu, uz sam Ulmski katedralni trg.
I tako, između dvaju svjetova, na granici zemlje i vode, logike i snova, stoji kuća koja se ne ispravlja. Ne zato što ne može, nego zato što ne želi. Jer u tom svom nagnutom stavu čuva priču o gradu, o čovjeku koji je želio letjeti, o vremenima kada su kuće imale dušu.
I tko zna! Možda jednog dana i vi zakoračite u tu kuću, provedete noć pod kutom i osjetite kako je to kad ravnoteža nije savršena, ali je zato priča nezaboravna.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
