Bilo je to davne 1996/7. godine dok sam studirao medicinu u Rijeci. Nakon završene prve godine “prebacio” sam se u Zagreb i tamo diplomirao.
Piše: Dr. Jure Burić
Za vrijeme boravka u Rijeci upoznao sam moga prijatelja Srećka Tomića koji je prijateljevao s Gojkom Šuškom (ministrom obrane), a koji je te godine emigrirao u Kanadu. Danas Srećko živi u istom gradu gdje i ja. Nekad je malu fotografsku radnju, odmah pored Straduna u Zamanjinoj ulici.
Za vrijeme boravka u Rijeci upoznao sam puno dobrih i dragih ljudi među kojima i Andra Buljevića studenta medicine s otoka Brača. Andro je pjevao u crkvenom zboru katedrale Sv. Vida u Rijeci i mene nagovorio da im se pridružim. “Sklopili” smo mi dobar zbor, nas pet basova baš smo se uklopili!
Te godine kardinal Šeper putovao je brodom iz Rijeke u Svetu zemlju i imao je Sv. Misu u Katedrali. Uvježbavali smo Papinu himnu “Svečan glas nek’ se ori na Tibru….”i išlo nam je dobro.
Skupilo se u Katedrali preko 15 basova iz zborova cijele Rijeke i to je izgledalo uistinu očaravajuće. Možete li zamisliti kad “zagrmi” zbor od stotinjak pjevača…!
Dogovor je bio kako ćemo na koncu Sv. Mise zapjevati “Rajska Djevo Kraljice Hrvata”. I sve je išlo po planu do trenutka kada je u prepunoj Katedrali i još punijem vanjskom prostoru trebalo zapjevati “Rajsku Djevu”!
Odjedanput je zazvonilo zvono na koru dajući nam do znanja kako se “Rajska Djeva” neće pjevati. Valjda su se organizatori pobojali kako bi uz Hrvatsku trobojnicu na oltaru i ovu pjesmu ipak bilo previše, pa su se pobojali nereda, a ja opet mislim kako je “proradila”- “talijanština” koja je bila i te kako prisutna u ondašnjim crkvenim redovima.
Očito ni danas nije puno bolje obojena hrvatski zahvaljujući i ocu nadbiskupu Uziniću!
U znak protesta nas pet basova i još nekoliko ostalih pjevača otkazali smo daljnje pjevanje u katedrali Sv. Vida i to je potrajalo sve dok nisu “crkveni oci” pristali da se nakon svake nedjeljne Sv. Mise zaori i “Rajska Djeva”.
I tako je to bilo sve dok sam ja bio u Rijeci i u tom zboru. Kasnije se prešlo na “uobičajeni” kraj bez Rajske Djeve. Imao sam ja i dobre prijatelje među “Talijanima” u zboru, koji su me uvjeravali kako oni jednostavno nemaju taj “damar” hrvatstva koji smo Dalmatinci i mi Hercegovci imali!
Dobro, svačije mišljenje poštivam, ali se ni svojega neću odreći. Puno godina nakon toga moj prijatelj Srećko koji je u međuvremenu radio kao nastavnik na Rabu doseli u “moj” Grad. Imao je malu fotografsku radnju kod mojih prijatelja Pulitika i Baraća.
Srećko, okretan kakav jest uspješno je vodio obrt i lijepo zarađivao. Jedne zgode dok je ministar Šušak boravio u Gradu (došao je sa svojih pet generala među kojima je bio i gen. Gotovina kao potpora meni kao Županu, a Gojko je znao kakvu mi mrežu pletu bolje od mene!) nagovorim Srećka da se dođe javiti Ministru dok budemo na piću pred Gradskom kavanom!
Znao sam da se nisu vidjeli od one davne 1996. i bilo mi je drago da prijatelje ponovno sastavim.
Kad je Gojko vidio tko mu dolazi, skoči sa stolice zagrli Srećka govoreći – “gdje si prijatelju , pa zar se nakon toliko godina moramo vidjeti baš u Dubrovniku….?!”
“Gospodine ministre….”’
“Ma daj Srećko bolan ostavi sad ministra na miru ti si moj prijatelj, a ja za tebe Gojko.”
“Ovo je moj prijatelj Srećko, ti generale vjerojatno znaš, a ti DDR ovac ovo si dobro izveo…”
Mene je zvao (znajući da se ljutim, jer sam mu stalno govorio kako je Ravno Južna, a ne Istočna Hercegovina, ali uzalud) DDR-ovac , aludirajući na Istočnu Njemačku i tu pomoći nije bilo!
Ipak je ministar vodio računa o nama, jer me je nakon Daytona pitao: “Jesi li DDR-ovac zadovoljan s granicom?” , odgovorio sam mu “mogao si koji milimetar granicu i pomaknuti, jer su mi grobovi djedova u Republici Srpskoj, ali ako je to državna politika, poštujem”!
Takav je bio Gojko, neposredan, srdačan, dobar čovjek i iskreni prijatelj !
Fenix-magazin/ MD/ Dr. Jure Burić
