Upravo se vratismo s ovogodišnjeg redovitog misijskog europskog hodočašća hrvatskih katolika u Lourdes. Dojmovi su svježi i duboki.
Piše: Kata Čančar
Već u povratku u mnogim su se autobusima čuli komentari, doživljaji i osjećaji divnoga boravka kod Gospe Lurdske. Prepričavaju se svi detalji, svaka pobožnost, sv. Mise, sv. Ispovijedi, „kupanja“, dnevne i noćne procesije sa svijećama ili s Presvetim, Križni put… Ipak najveći odjek ovog hodočašća (kao i prošlih godina) bijaše duhovni, duboko doživljeni i jedinstveni Križni put koji iz srca, duše, vjere, bez molitvenika ili priručnika, moli voditelj Hrvatske katoličke misije Lausanne-Wallis (Švicarska) fra Vladimir Vlado Ereš.
Od uvodne molitve pa do završne bilo je pobožno, osjećajno vrlo dirljivo. Vrlo često, iskazana istina, čak na rubu suza, opominjala je sve nazočnike, iz postaje u postaju da smo životno umorni, u problemima do vrata, opterećeni problemima, vjernički smo sve tanji, tako da su nas fra Vladine molitve, misli i razmišljanja dirali, opominjali i poticali na izdržljivost, pokajanje i promjenu.
Sva njegova razmišljanja po postajama: od osude, Isusovih padova pod križem, susreta Majke sa sinom, prijatelja Šimuna, plemenite Veronike, vjernih žena, pouzdanog i „počasnog“ sina Marijina – Ivana te ostalih najvjerniji prijatelja pod križem, te onih jeruzalemskih majki, koje su zabrinute za svoju djecu, bili su molitva i pobožnost bez kraja, koja nas je „opijala“. Svatko je u svakoj postaji našao sebe: sa sobom smo se u sebi „obračunavali“, prošlost okajavali, a za budućnost samima sebi puno obećavali.
Godinama idem na ovo hodočašće ali moram priznati da na jednom mjestu, uz Kalvariju, odavno nije proliveno više suza, nije se odavno čulo ovoliko plača, bosih nogu i duboke molitve. Svaka je postaja oplakana u suzama, vjernički i ljudski doživljena jer je životno istinita, ljudski teška, vjernički izdržljiva, i pokajnički nas tjera na promjenu. Bilo je među nama puno onih koji su načeti u zdravlju, razočarani u najbližnje, puno onih koji trpe i pate… ali osjeća se želja za promjenom i Božjim darom obraćenja i dobivanja milosti za budućnost.
Fra Vladin glas je odjekivao Kalvarijom i cijelom dolinom, a pratilo ga je nas oko tisuću. Da dobro ste pročitali tisuću (1 000) pobožnih Hrvata ( i drugih naroda) iz skoro svih Hrvatskih katoličkih misija (zajednica) iz Europe. A pjevani glas raspjevanog glazbenika fra Radovana Ćorića i prisutnih svećenika stapao se s glasovima nas nazočnih vjernika, tako da je ovaj Križni put bio veličanstven.
Završna molitva, neizreciva zahvalnost nas vjernika ganula je i samoga fra Vladu do suza. Vrlo toplo, bratski pozitivno i uz ogromno odobravanje naroda bila je lijepa zahvalna riječ njegova subrata fra Tomislava Dukića, koji je preporučio fra Vladinu knjigu „Naš križni put u Lurdu kao „limun za dušu“ (kako je jednom rekao fra Marinko Vukman, inicijator ovakvog načina molitve Križnog puta). Usput spominjem, jer sam u vrlo uskoj vezi sa spomenutom knjigom kako je vrlo tražena a uskoro će i po 6. put u tiskaru, jer se s njom moli i uz nju se pokušava mijenjati život.
Silazili smo ohrabreni, utješeni, zadovoljeni ovim križnim putem, koji je trajao preko sat i pol, svojim hotelima na ručak. No, međusobni razgovori na ovu temu nastavljeni su sve do danas i trajat će još dugo. Ništa nas vjernike ne može toliko „dirnuti u srce“ kao iskrena, jednostavna i pobožno riječ i molitva našega, i svih svećenika.
Pokraj mene prolazi mladi fra Goran Azinović iz Züricha, obliven suzama ali i uzdahom, kako u životu tako još nešto nije čuo i da će mu puno pomoći u daljnjem pastoralnom životu. Vjernica Vesela iz Frankfurta ide uza me i šalje na sve strane sve postaje koje je snimila na svom mobitelu kako fra Vlado moli. Milenko Lukenda iz Freiburga duboko dirnut molitvom svoga vjeroučitelja fra Vlade, iz davnih godina (1985.) iz Mostara. Zamišljen ide prema izlazu iz svetišta. Reakcija je još šira, dublja i veća. Gospođa Vištica iz Münchena, čujem je, poučava svoju odraslu djecu o porukama Križnoga puta.
Mi smo vjernici „gladni i žedni“ ovakvih pobožnosti, ovakvih molitava, koji nisu davno napisani u molitveniku, što cijenimo i molimo, nego izgovoreni sada, danas, ovdje i „udaraju“ nas izravno „u kost“, u pamet, u srce te tada ne možemo ostati „hladni“. Na ovakve se molitve mora reagirati vjerom, ponekada površnom i sumnjivom ali s dobrom namjerom da je pronađemo. Fra Vlado nas je „protresao“ duboko, duboko…Pronašao nas je na izgubljenim životnim putevima i „vratio“ nas na pravu stazu kojom Bog koraca… Hvala mu u ime svih, u ime mnogih, u ime stotina koji su s njim molili ovaj nezapamćeni križni put. Vidimo se, ako Bog da, dogodine na istom mjestu.
Fenix-magazin/MD/Kata Čančar/ Foto: Fenix (Fra Vlado Ereš)
