Tri postradala petrinjska sela u blizini epicentra potresa, Cepeliš, Pecki i Sibić, pribiru se uz pomoć velikog broja odanih volontera, tridesetak godina nakon što su u Domovinskom ratu sva tri bila do temelja porušena.
Sela su smještena u idiličnim krajolicima, pašnjacima prošarani šumarcima po blagim padinama. Do nekih od njih vode slijepe ceste, bez tranzita kroz sela, pa njihove žitelje nije uznemiravalo mnogo stvari. Potres magnitude 6.2, koji seizmička karta nije ondje predviđala, sve je okrenuo naglavce i u sveprisutno blato porušio brojne domove.
Cepeliš
Cepeliš je zavučen u padine brda pet i pol kilometara od Petrinje na jugoistok i manje od četiri kilometra na istok od epicentra. U njemu stalno živi dvadesetak obitelji. Potres je srušio dvije građevine i neke stanovnike teško ozlijedio, a na većini kuća oštetio krovove, najčešće nakon rušenja dimnjaka.
Josip Dumbović (46) nas uvodi u obiteljski šator koji im je civilna zaštita postavila u dva sata ujutro nakon potresa, dok je lijevala kiša. Potrebe koje je sedmočlanoj obitelji ispunjavala golema obiteljska kuća, uz koju je jednako velika štala na tri etaže, smanjenje su na nekoliko kvadrata šatora i jednu kamp kućicu u kojoj spavaju.
“Oprostite, ispale su kvake”, šali se dok nam šiti šatorski prorez da uđemo.
Odnos namještaja, niskog stropa, prodora jutarnjeg sunca i topline dvije peći, stvorio je u šatoru ugodnu atmosferu. Kožni dvosjed na podu posutom šoderom da se ublaži blato, drvarica pored peć,i do nje pas na prostirci, sve se slaže i dopunjuje.
Pomoć je stigla brzo. Ne možeš zamisliti, kazuje supruga Danka (42) a Josip dodaje da je HGSS odmah objavio potrebu za kamp kućicom, koja je stigla s Murtera.
Nakon kratke šutnje Josip prepričava doživljaj potresa: To je neopisivo. Došao sam iz štale, sjeo, uzeo šalicu i – mene je diglo u zrak. Onda je počelo tamburanje. Mali je bio u kupaonici. Htjeli van, ali ne možeš, to je guranje, ljuljanje bacanje svuda. Jeste li gledali na televiziji onaj bik što baca, e da rodeo – tako nas je bacalo. Kad smo izišli vani, nakon toga je dimnjak pao pred vrata. Da smo bili tamo u tom trenutku, on bi nas pobio, priča Josip.
Osim krova zbog dimnjaka, kuća nije oštećena. Josipov otac Andrija (80) je nadzirao obnovu i nije dopustio da se ide ispod standarda na koji je njega davno prisilila vododerina s boka kuće, što će nam Andrija uz buktanje iz peći detaljno ispričati.
Potres im je doveo psa retrivera koji je izbezumljen došao iz Hrastovice i skrasio se kod njih.
Ako ga gazda ne bude tražio, neka stoji kod nas, kaže Milka (75), gledajući s pažnjom u njegovu smjeru.
Dobar je drug najmlađem članu obitelji Andreju (4), a i upozorava ih je na potres. Desetak sekundi prije zadnjeg potresa, uznemirio se i dva-tri puta krenuo okolo-naokolo, pa legao, a iza toga je drmnulo, kaže Josip i dodaje da su svinje još zbunjene. Kad im dođem dat jesti, ne jedu nego se motaju oko mene.
Evo terminatora, sa suzdržanom nježnosti je popratio ulazak sina Andreja u šator koji je pokupio svu našu pažnju. U jednom trenutku je, baš kako je Milka najavila, zbog nečega poslovično opsovao: „’bo te zivot“.
Pecki
Malo dalje su Pecki, selo s oko tridesetak stalnih stanovnika razvučeno rubom uvale. Udaljeno je manje od 10 kilometara od Petrinje prema jugu i oko 3,2 jugoistočno od epicentra potresa. Na ulazu u selo se za vrijeme potresa odlomila gromada mekana stijene mlađeg podrijetla i bila odsjekla selo za neko vrijeme. U selu ima kuća koje su teško stradale i onih koje nisu oštećene. Od tri vodovodna objekta koja smo zamijetili, dvama se izravno na zemlju složio zeleni krov.
Zdravko Mutavdžija (48) nije bio zadovoljan procjenom statičara koji su njegovu kuću kategorizirali privremeno neuporabivom pa je angažirao tvrtke iz Dubrovnika koje pomažu ovje, da s građanskom operativom uklone građevinu i odvezu materijal.
Jedva je stajala. Da cigla padne djetetu na glavu, to ne ide, komentirao je stojeći pored terase nad kojom se nekada izdizala njegova obiteljska kuća. U konstrukciji je bilo minimalno željeza, u glavnoj mreži žica je bila debljine samo četiri milimetra, a gornji serklaž bio je posve bez željeza.
Sad se umjesto nje u dvorištu Mutavdžija nalaze „kampica“, dva kontejnera i kemijski wc.
Sestre su mu za obitelj unajmile kamp kućicu u kojoj trenutno spavaju, a u četvrtak je dobio i dva kontejnera. Dar su, kaže, igrača Dinama, koji su za Pecke obećali deset kontejnera. Veza je sportski doktor Ivica Smodek, čija je mama iz Pecka, kažu domaćini. Predstavnik Dinama, koji je s robusnim džipom Audi 7 i s kacigom s Dinamovim grbom dopratio tegljač s kontejnerom, nije želio davati izjave.
Ni Vlado Celić (46), nije zadovoljan kako statičari kategorizirali kuću njegove majke. Izvana izgleda fantazija, a u unutra sve spucalo ikseve po zidovima, kaže čudeći se narančastoj oznaci na kući.
U središtu sela Lovačka udruga iz Petrinje tiho popravlja krovove. Stoja Dumbović (62) kaže da njezina obiteljska kuća, koja se nalazi do stradale crkve, nema ni pukotine. Stradalo je oko 300 cigli na krovu kuće i 250 na krovu garaže.
Živimo u kući, spavamo, tuširamo se, sve normalno, ali joj je, kaže, kuća u Petrinji urušena. Dodaje da su kroz selo prošle stotine ljudi velikog srca, ljubaznih i prijateljskih, te da njezina obitelj s 500 njih razmijenila brojeve telefona.
Valjda će jednom proći, kaže ponavljajući čestu usporedbu da je potres „gori od rata“.
Mediji
Dva plava kontejnera prvo su stigla na kraj sela, u kuću koja je dobila crvenu oznaku. Mlađa ženska osoba nije željela govoriti, tek da očekuju pomoć od općine Pirovac. Svoj stav opravdavala je medijima koji „izvrću stvari“. Ja znam da svi žele pomoći, kaos je svuda, ali mi ne želimo više davati izjave medijima, kazala je.
Manuela Marinović (29), čija je kuća proglašena privremeno neuporabljivom, i koja sa suprugom svaku večer odlazi prespavati u Garešnicu kod svojih roditelja, otkrila nam je razloge nezadovoljstva medijima.
Društvenim mrežama su se širile glasine da su neki stanovnici Pecka pod firmom čuvanja, sebi prisvojili pristiglu humanitarnu pomoć. Međutim, kaže ona, ljudi drže pomoć po svojim garažama jer nema javnog prostora. Nema doma, a vidite u kakvom je stanju crkva, i ljudi su pomoć stavili u svoje garaže koje su svima otvorene, kaže.
Zbog toga su neki ljudi iznijeli pomoć i stavili je u šatore u središtu sela, a kad su šatori zamjenjivani, pomoć se našla pod vedrim nebom, pa je opet premještana. Neraspoložene je povećao dolazak jedne televizijske ekipe u selo koje se bavila tom temom.
Medije je tog dana u Pescima okrivila i skupina statičara koja je naknadno došla provjeriti neke kuće jer je na portalima pročitala vijest da je 60 mještana noć provelo u šatorima bojeći se spavati u svojim kućama nakon novog potresa. U selu nisu zatekli ništa od navedenog, a cijelo selo ima jedva polovicu stanovnika od navedenog broja.
Međutim, mediji su prenijeli izjavu Stožera civilne zaštite za uklanjanje posljedica razornog potresa, pod čijom oznakom su statičari došli u selo. Tako su potvrdili da ustvari više računaju na komunikaciju medija, nego unutar svoje organizacije. Također, televizija nije ništa problematično „našla“ u Peckama, pa ni u tom slučaju nije bilo razloga okrivljivati medije.
Sibić
Oko devet kilometara jugozapadno od Petrinje je selo Sibić, a od epicentra 1,7 km zračne crte na zapad. Dio sela koje smo obišli u sumrak, doslovce je polomljeno i skršeno.
Sedmočlana obitelj Jose Likevića, koju čine tri generacije, u potresu je loše prošla.
„Sve ima crveno“, odmahuje rukom Kata Likević (63) na ulazu u dvorište.
Bili u progonstvu osam godina u Mraclinu. Iza toga ovdje našli samo hrpu šuta i kamenja, izraslo već drveće. Sve smo to sami naredili i priredili da možemo živit, snuždeno objašnjava.
Uselili smo devedeset devete u desetom mjesecu. Prije godinu dana dali novu fasadu, tolike novce uložili, i sad sve ode.
Okreće se prema kući koja zatvara sa suprotne, južne strane dvorište. Ovu smo morali sami obnoviti, pokrili je u desetom mjesecu prošle godine. Sad smo srušili ostatke krova, da ne padnu na nekoga, govori Kata.
Pokazuje na krov kuće preko ceste. Na njemu stoje tenisice.
To su od unuka Nikole. Htio popraviti krov od prvog potresa, izuo se da se ne sklizne. Bili na ljestvama, ljuljale se tamo i ovamo. Oni ni sami ne znaju kako su sišli. Taj dio se izbriso iz glave, kaže pa nastavlja:
Bili smo tuda oko kuće, nemaš kuda. Htjeli nas voziti u vojarnu. Kada ću, sve u štali?!
Dobili kampicu iz Zadra treći dan, vatrogasci iz Splita i Slavonskog Broda pomagali pa stavili cerade oko sjenice. Sin i snaha imaju malu kampicu, kaže.
Kata je zaprepaštena pojavnošću potresa: Najprije nekakva eksplozija, kao da bombe padaju, kao za vrijem rata, ‘bum!’ a onda trese. Ja se sjećam kao dijete kad je Banjaluku srušilo. Kod nas je jako treslo, ali se čuo huk, kao da neki vlak ide. Sad je to nekakva eksplozija“, gleda u nas dugo nakon što je izgovorila. Za potrese koji su uslijedili kaže da je „to više strah“.
Još mi imamo pse pa oni jave, počnu prije zavijati. Imamo tu jednu stariju kuju, ona vam ni štela zaći nutra di je preko noći, u kuću svoju. Gledam da nije upala voda kako je kiša padala, nije – kad potres.
Danas Kata ponovo drži stoku u Mraclinu kao i za vrijeme izbjeglištva, udaljenom 42 kilometra, i ondje svako jutro ide musti krave.
I sad opet od nule. A više to nisu te godine, sliježe remenima držeći u ruci neko posuđe.
Volonteri
Volonteri u Sibiću, kao i na svim područjima pogođenim potresom, predstavljaju točke najživlje aktivnosti. Pažnju je privukla veća grupa mladića koji pomažu oko jedne uništene kuće. No nisu bili raspoloženi davati podatke i izjave o čemu rade. Štoviše, jasno su pokazali da ne vole da se uopće dolaze među nje.
Ajde biži ća čoviče, mi smo Torcida, rekli su više puta, pa smo se moramo povući.
Sasvim drukčiju komunikacijsku strategiju ima veća grupa volontera koja su središtu sela podiže Sabirni centar građevinskog materijala i hrane. Zatekli smo ih kako istovaraju kombi cigle koji su dotjerali od donatora iz Varaždina. Od sutra ekipa iz Dugog Sela počinje kuhanje za volontere i mještane, najavljuju.
Puno dobrih ljudi dolazi iz cijele Hrvatske i ima puno donacija, kaže Julijan Šalić (32), jedan od volontera za kojeg su kazali da je glavni, a on kaže da je zajedno s frendovima rekao „ajmo nešto napraviti“, da su potom uzeli lopate, sjeli u kombi i došli ovdje provesti svoj godišnji odmor.
Dogodilo se isto što i prije šest godina, kad su, kaže, išli volontirati za vrijeme poplava, „od Doboja do Gunje“.
Obilaze selo i pomažu šta kome treba. Srušili su neke opasne ruševine. Svakodnevno pristižu nove količina hrane i građevinskog materijala. Istina, među donacijama ima stvari kojih se ljudi hoće riješiti, a koje su smeće. To ne bi trebali radit. Cijeli dan je 8-10 cura volonterki sortiralo odjeću i dobar dio smeća iz toga bacili, kaže Šalić.
Jučer so ovdje 300 ljudi okupilo, Bio je turski ambasador koji je donirao četiri šatora, bio je pomoćnik ministra Trut. Ide u pozitivnom smjeru. Nakon privatnih donatora uključuju se i velike tvrtke, važno je da se pozitivno nastavi, dodaje Dean Većković (39) i napominje da imaju veliku podršku i suradnju predsjednika Mjesnog odbora Borisa Dražetića.
Mi smo volonteri, mi nismo nikakva organizacija, i nama vjeruju, kaže Šalić, koji s frendovima već 7-8 dana putuje na spavanje Zagreb i natrag.
N pitanje koliko će to dugo trajati, Šalić odgovara: Mi ćemo nastojati da se održi što duže. Vjerujem da će nas domaći naslijediti.
Fenix-magazin/SIM/Hina/ Napisao: Ivo Lučić
