Teško da u Europi postoji tako depresivna regija u relativnoj blizini glavnog grada kao što je Banovina, primjećuje ekonomski geograf Zdenko Braičić. Potvrđuje to primjer Hrvatske Kostajnice – grada koji je od rata izgubio polovicu stanovništva i tri četvrtine radnih mjesta.
Do Hrvatske Kostajnice, grada na granici kojeg od Bosne i Hercegovine dijeli rijeka Una, iz Zagreba se putuje oko sat i pol vremena, većinom starim, neodržavanim cestama. Uz prometnice se jedno za drugim nižu sela koja se putem prorjeđuju.
Hrvatska Kostajnica leži na Uni, a uzduž rijeke pruža se pusta glavna gradska ulica.
Pokoji stanovnici na koje smo naišli hodajući gradom nisu bili razgovorljivi. Dvojicu muškaraca srednjih godina susrećemo preko puta središnjeg gradskog parka, a na pitanja o tome kako im je živjeti tamo, uglavnom sliježu ramenima i govore da se živi kako se zna. Najfrekventnije je mjesto, čini se, lokalna trgovina poljoprivrednom opremom.
Na malo više života nailazimo odlazeći na razgovor s tamošnjim gradonačelnikom. U kantini Stožera civilne zaštite zatičemo vatrogasne dobrovoljce. Okupljeno je desetak ljudi, priča se, ulazi i izlazi kao u glavnom gradskom kafiću.
Ljudi uglavnom zaposleni u javnim ustanovama
HDZ-ov gradonačelnik Dalibor Bišćan u razgovoru za Hinu ističe da su u Hrvatskoj Kostajnici ostali oni koji su “imali sreće” pronaći posao u gradu ili okolici.
“Ljudi su zaposleni uglavnom u javnim ustanovama. Mi nemamo velikog gospodarstva. Ratom osiromašeno područje u ekonomskoj tranziciji nije uspjelo napraviti taj iskorak”, kaže ističući da na tom području i ono malo zaposlenika koje je ostalo raditi u industriji ima niske plaće.
Zato je, dodaje, uz malen proračun, grad okrenut pomoći države i sredstvima Europske unije, a Bišćan nadu polaže i u najavljeni program revitalizacije tih krajeva koji je nedavno najavila Vlada.
Hrvatska Kostajnica izgubila više od polovice stanovništva
Hrvatska Kostajnica je od rata izgubila više od polovice stanovništva – od gotovo pet tisuća 1991. godine, 2011. broj je pao za oko dvije tisuće ljudi, a procjena Državnog zavoda za statistiku ukazuje da u Hrvatskoj Kostajnici trenutno živi 1970 stanovnika.
Da bi o budućnosti Hrvatske Kostajnice netko dobro trebao razmisliti, poručuje dokumentarist, kulturni radnik i novinar Daniel Pavlić, koji je 2019. godine režirao dokumentarni film “Poštovana predsjednice”. U 30-minutnoj ispovijesti, kroz pismo tadašnjoj predsjednici Republike pokazuje kako se teško i beznadno živi u Hrvatskoj Kostajnici.
S Pavlićem se dogovaramo sresti u Kostajnici, ali ipak ga hvatamo u obližnjoj općini Dvor. Pavlić se ovih dana na vlastitu inicijativu humanitarno angažirao na potresom pogođenom području, no o tome, kaže, ne želi pričati.
“Nemoj me to pitati, ne želim se hvaliti”, kaže.
Vizija života i razvoja ne postoji
Kao rođeni Kostajničanac, koji je rat igrom slučajeva dočekao u Bihaću, a u Kostajnicu se vraća nakon studiranja u Zagrebu, kaže da unatoč uloženoj volji i trudu, ne vidi da u tom gradu ima budućnosti. Mladi su otišli, ističe.
“U Hrvatskoj Kostajnici vizija razvoja i života ne postoji, imam osjećaj da političari žive na mandat, a ljudi od danas do sutra”, poručuje.
Dodaje da mu na ruku ne ide ni tamošnja lokalna vlast, koja nema sluha za njegovu nevladinu udrugu Ekološka kulturna scena (EKS), a niti za filmske festivale, jedine međunarodne događaje u Hrvatskoj Kostajnici, koje on organizira – Smaragdni ekološki film festival i PRESS film festival.
Kaže da se, primjerice, za njegovu udrugu nije mogao pronaći gradski prostor, iako se, tvrdi, takav prostor našao za Mladež HDZ-a.
Svakodnevno prijeđe 100 kilometara da bi išao na posao
Priča kako u Hrvatskoj Kostajnici živi kao “crna ovca”, 2006., nakon smjene lokalne vlasti, izgubio je posao kao voditelj Doma kulture u Hrvatskoj Kostajnici, nakon što je svojim projektima okupljao mlade, organizirao međunarodne volonterske kampove, uspostavio euroinfo točku s međunarodnim aktivnostima, organizirao utrku unskih čamaca.
Od tada, već 15 godina svakodnevno na posao putuje u Sisak i napravi 100 kilometara dnevno.
U pomalo depresivnom tonu, priznaje da se nakon dugih godina aktivističkog rada u civilnom društvu, razočarao životom u gradu.
Želio je svojim radom pomoći “revitalizirati postratni grad”, ali u tome nije uspio, jer uglavnom, ljude u nekom gradu ne drže kultura i programi, već posao i mogućnost da si osiguraju egzistenciju.
Najavljena revitalizacija kasni, ali nema druge nego je prihvatiti
Vlada je nedavno pokrenula izradu programa društvene i gospodarske revitalizacije područja pogođenih potresom, no profesor Zdenko Braičić ističe da se s tim programom kasni.
“Program socio-ekonomske revitalizacije je sigurno zakasnio, ali što nam drugo preostaje nego prihvatiti ga, kakav god da bude”, poručuje.
Braičić je pročelnik petrinjskog odjela Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bavi se ekonomskom geografijom i jedan je od rijetkih koji je u dosadašnjom znanstvenom radu proučavao industrijsku razvijenost Banovine i demografska kretanja.
Banovina oduvijek kaska u gospodarskom razvitku
Braičić ističe da je Banovina oduvijek u gospodarskom razvitku kaskala za drugim dijelovima Hrvatske, a da demografsku regresiju bilježi čak od 1931.
Smatra da se sada, nakon potresa, ne smije dogoditi isto kao u poslijeratnoj obnovi.
“Nakon rata došlo je do vrlo brze obnove stambenog fonda, ali ne i gospodarstva, odnosno nije došlo do restrukturiranja proizvodnje i do zapošljavanja stanovništva”, napominje i dodaje da je prije potresa na Baniji bio ogroman broj praznih, a obnovljenih kuća.
Nakon rata Hrvatska Kostajnica izgubila tri četvrtine radnih mjesta
Tvrdi da se industrija na području Banovine uglavnom gasi u poslijeratnom tranzicijskom razdoblju – u usporedbi sa 1989., to je područje do 2005. godine izgubilo trećinu radnih mjesta.
“U cijeloj Banovini uoči rata je bilo gotovo 24 tisuće radnih mjesta, a nakon rata pada na brojku od oko 8 tisuća”, kaže i dodaje da je tako u Hrvatskoj Kostajnici prije rata bilo oko 4 tisuće radnih mjesta, a 2005. godine njih niti tisuću.
Svježiji podaci, ističe, svjedoče i daljnjem smanjenju radnih mjesta, pa je 2018. na području Banovine bilo 7.200 radnih mjesta.
“Danas smo u situaciji da mladog stanovništva gotovo da nema, prevladava starije i slabo obrazovano stanovništvo, pa investicije odlaze i zbog toga. Gospodarstvo na Baniji uglavnom je bazirano na malim tvrtkama, često obiteljskim poduzetništvima”, ističe Braičić.
Više je razloga zbog čega je Banovina u sadašnjoj situaciji, od loše prometne povezanosti, ratnih zbivanja, graničnog položaja.
Autocesta će biti slijepo crijevo, ali će ipak pomoći dijelu Banovine
Braičić pozdravlja i nedavnu najavu završetka izgradnje autoceste Zagreb – Sisak, zbog čega će sigurno prosperirati sjeverni dio Sisačko-moslavačke županije i jedan dio Banovine, ali ne cijela.
“Autocesta će biti slijepo crijevo. Mislim da će ona ipak, tom kraju donekle pomoći, ali mi imamo južni dio Banovine, dio oko Hrvatske Kostajnice i općine Dvor, do kojega autocesta neće doći, pa on neće imati od te autoceste nikakve koristi”, tvrdi Braičić.
Poručuje i da je Banovina u cijeloj Europi jedinstven slučaj.
“Teško mi pada na pamet gdje u Europi u neposrednoj blizini glavnoga grada, imamo tako jedno nerazvijeno i depresivno područje”, kaže govoreći da je inače slučaj da se takve regije ekonomski oslanjaju na nacionalna središta.
Fenix-magazin/SIM/Hina/Dubravka Grubišić
