Za FeniX piše: fra Filip Mimica
„Sve je spremno! Krenite!“, vikao je fra Marinko u ranim jutarnjim satima subote, 12. srpnja 2014., u Kelkheimu, iako ni sam nije mogao sakriti razočaranje gledajući u nebo i očekujući najavljene pljuskove. Koliko god se čovjek trudi da nešto pripremi i organizira, u konačnici samo može podignuti pogled u nebo i zamoliti blagoslov odozgor. S druge strane, velika vojska od gotovo 90 ljudi kao da nije marila za vremenske prilike ili neprilike jer su znali što im je zadatak: lijepo se provesti.
Ni kiša, koja je cijelim putem padala, ni radovi na cesti, koji su maksimalno usporili vožnju, nisu mogli pokvariti vedro raspoloženje ljudi čiji je cilj bila Zemlja mašte (Phantasialand kod Kölna). A kako i bi kad je mašta u svojoj beskonačnosti i svojoj božanstvenosti jednostavno odredila da kiša neće padati i da će sve biti baš kako treba. I kao što je sama Zemlja mašte uistinu postala stvarnost prepuna građevina, događaja i ljudi koji su najprije negdje zamišljeni, a potom i ostvareni, tako je i kiša, koja je u mašti prestala padati, stvarno i prestala čim smo parkirali autobuse. 
Pred nama se ponosno uzdigao portal koji dijeli ovu našu svakodnevnicu prepunu problema i briga od mjesta u kojem problemima i brigama nema mjesta. Trebalo je samo učiniti nekoliko koraka i novi život pun malih radosti i iznenađenja je otpočeo. Pred nama su se izmjenjivali krajolici mistične Kine, dalekog Meksika, opasne Afrike, kulturnog Berlina i fantazijskog grada Wuze i svaki nas je mamio svojim različitim, ali neodoljivo privlačnim izgledom i događanjima. Obasjan tolikom raznolikošću i tolikim različitim izborima, čovjek bi najradije posjetio i isprobao sve odjednom.
Naravno, to pojedincu nije bilo moguće, ali smo se odlučili da se odjednom raspršimo po cijeloj Zemlji mašte te kao zajednica u isto vrijeme sve isprobamo. Nevjerojatno iskustvo: u isto vrijeme sjediti u dvorani i promatrati show talentiranih virtuoza, koji su ispreskakali cijeli stage, ući u Black Mambu i nadati se da ćemo preživjeti vožnju, ploviti podivljalim meksičkim vodama, penjati se po čudnovatim katovima Ludog Hotela, čokoladnim pištoljima tjerati miševe iz tvornice čokolade, promatrati u multidimenzionalnom ozračju gusare i njihovu potragu za blagom, bježati od zmajeva i mnogo drugih avantura, stvarno je nešto spektakularno. Jedna riječ kojom bi se to moglo opisati jest: NEOPISIVO. 
Naravno, nismo ostali ni gladni ni žedni. I taman kad smo se odlučili još jednom sve ponoviti, ovaj put malo različitim rasporedom, sat nas je upozorio da je vrijeme vratiti se doma. Iako smo Zemlju mašte stvarno u tom trenutku mogli zvati svojim domom zbog ushićenja i radosti koje smo u njoj doživjeli, ipak smo odlučili ne rasplakati ljude koji nas vole i koji su nas čekali na adresama na kojima smo prijavljeni. No, odluka je pala da ovo neće biti zadnji put u Zemlju mašte, već da ćemo se vratiti. Po mogućnosti s onima koji nas vole i koje mi volimo i da ćemo se tada svi zajedno nastaniti u prekrasnim krajolicima i avanturama mašte. Osim ako uspijemo maštovito živjeti u obiteljima, školi ili na poslu. Ni to nije isključeno!
