Gastarbajteri, njihova djeca i djeca njihove djece. Kako razmišljaju? Što govore i što žele?
-Donijela sam kamen iz svog sela i stavila ga kao dekoraciju u dnevnom boravku. Kad dođu u posjet prijatelji Švicarci ne zamijete kamen, možda tek ponekad kao lijepu dekoraciju koja se uklopila u dnevni boravak. No, kad dođe netko od Hrvata, zna što taj kamen predstavlja, kaže Ankica iz Züricha koja je u tuđinu prije tri desetljeća došla za suprugom iz jednog malog mjesta u Hercegovini. S njom je došlo njeno dvoje djece. Kćer u dobi od dvije i sin u dobi od četiri godine. Oni su danas odrasli ljudi, imaju svoje obitelji, svoju djecu, a u domovinu svojih roditelja ne namjeravaju se vratiti. Zašto? Ovdje je njihov život, njihova budućnost, u Hrvatskoj i BiH ne bi imali što raditi, nema posla. A i nisu oni kao mi, nisu naviknuli na taj sistem koji dolje funkcionira – kaže Ankica i otkriva kako bi rado svoju djecu vidjela da život grade u domovini. Ali u domovini nema budućnosti. Barem ne za sada.
– Ponekad pomislim da je gore nego kad smo mi odlazili – kaže.
Pate za domovinom a prepuštaju djecu tuđini
Hrvata poput Ankice je puno, možda i previše. Žive svoj život uzdišući za domovinom, ali ipak prepuštajući svoju djecu tuđini. Domovina u tuđini im je crkva. Još se uvijek, kao i prije tri ili četiri desetljeća, okupljaju za vrijeme nedjeljnih misa, u crkvi sv. Josipa u Zürichu. Kaže, nije to kao nekad. Ali, ne smiju susreti nestati jer će se zaboraviti domovina. A domovina se ne smije zaboraviti.
Jake, neizbrisive slike još su u prvim generacijama Hrvata koji su došli u tuđinu. Neki više, neki manje su uspjeli prenijeti ih u nasljeđe svojoj djeci rođenoj u tuđini.
U crkvu i zbog lijepih djevojaka
A djeca, mladi ljudi… oni danas imaju svoje razloge zašto se okupljaju na nedjeljnim sv. misama. Ti se razlozi razlikuju od onih njihovih roditelja. Jedni kažu zato jer su im u kući roditelji vjernici, drugi da je to tradicija u kraju iz kojeg im potječe obitelj. Ima i mladića koji će reći kako na misu dolaze zbog lijepih hrvatskih djevojaka, ali ima ih koji samo žele s poznanicima i prijateljima popričati o nogometu, školi i što se radi u slobodno vrijeme.
– Posije mise odemo s društvom na kavu, piće, ili na nogomet ako Croatia ili Hajduk igraju utakmicu. Ja dolazim na misu radi molitve ali i da vidim ima li neka nova djevojka – kaže mladić Jure. Nekad se i kroz razgovor porječkaju jer ovdje ima i Hajdukovaca i Dinamovaca, no sve ostane na međusobnim zadirkivanjima.
Njegov prijatelj Dino ističe kako na sv. misu dolazi s bratom i rođacima jer mu dolaze i roditelji.
– Nikako ne smijem izostati jer onda bi mi bilo od matere – smije se Dino.
Razgovori o poslu i političkim zbivanjima u Hrvatskoj
Mario i Drago su iz Hercegovine. Prije tridesetak godina su došli u Švicarsku i ovdje izgradili život. Vole se kažu okupiti s našim ljudima ispred crkve, nakon mise kako bi porazgovarali o poslu i političkim zbivanjima u Hrvatskoj. Žele popričati o tome tko je otišao u mirovinu, tko se vratio u domovinu, kako se snašao ….A nije loše saznati ni tko je otišao na onaj svijet, pomalo će opušteno.
Najgore im je kad pričaju o onome tko je zauvijek odlučio ostati u tuđini, jer su mu tu djeca.
– Nije lako cijeli život nastojati i željeti se vratiti kući, a gotovo na kraju života shvatiš da si kod kuće, da je kuća tamo gdje je tvoje dijete i nemaš se hrabrosti vratiti rodnom kraju – kaže Pere.
Dašak rodnog kraja im često donesu fratri Ivan Prusina, Stjepan Neimarević i Vine Ledušić koji služe svete mise u crkvi sv. Josipa u Zürichu. Oni su im još jedna veza s rodnom grudom.
Žene su posebna tema!
– Eno vidi onog malog Mićinog, sad je s Tinom, a prije je bio s onom malom od Kate. Moram je pitati što se dogodilo. Bili su lip par. Ovakvi su razgovori i primjećivanja česta kod naših žena u tuđini. One prate i kako se tko obukao za nedjeljnu misu, s kim je tko došao, kako se ponaša, … – E, ne može sve to proći bez komentara naših Hrvatica – poluozbiljno će Pere.
– A tek one koje su se tek udale, e one su posebne. Ponose se svojim odabranicima kao da su osvojile trofej udajom – zamjećuje Marko zaključujući kako bi se o sastajanjima i razgovorima nedjeljom ispred crkve mogla snimiti kakva i neka dobra serija.
Cijeli život samo gosti!
Gastarbajter ili njemački gastarbeiter u prijevodu znači gostujući radnik. Taj se naziv koristio za sezonske radnike koji su se 1960-ih i 1970-ih doseljavali u Njemačku. Hrvati tih generacija nazivani su gastarbajterima i u domovini i u tuđini, što znači da su cijeli život u obje zemlje bili samo gosti. Što se od tada promjenilo do danas? Malo toga!
Ivan Barišić / Fenix Magazin
