U Hrvatsoj katoličkoj misiji u Rotterdamu župnik izvjesio i zastavu BiH / Foto: Fenix

REAGIRANJE: Zar je moguće da nam fra Mišo Sirovina, katolički muftija iz Komšićevog inkubatora, i njegovi sljedbenici otimaju Hrvatsku katoličku župu Rotterdam

 

Na nedavnu objavu Fenixova priloga pod naslovom „Neprihvatljive ideologije koje se Hrvatima katolicima nameću u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Rotterdamu“, a kojeg je napisao i potpisao naš povremeni dopisnik iz Nizozemske Ilija Lončar, reagirao je Fenixov čitatelj i Lončarov poznanik iz Rotterdama Tomo Jurić.

 

 

Budući da Jurićevo reagiranje dodatno objašnja i nadopunjuje ono što je već objavljeno o trenutačnom stanju u toj, još uvijek, Hrvatskoj katoličoj župi Rotterdam, a koju neki očito pokušavaju pretvoriti u nekakvu bosansku katoličku župu Rotterdam istjerujući iz nje Hrvate katolike, te zbog ozbiljnosti stanja i svega onoga što se događa u HKŽ Rotterdama i oko nje, Jurićevo reagiranje prenosimo u cijelosti:

Gospodine Lončar,

pročitao sam Vaš takst u Fenix-magazinu o, još po nazivu, našoj Hrvatskoj katoličkoj župi u Rotterdamu. Moje ime je Tomo Jurić i ja sam onaj koji je prošle godine, pomalo i brutalno, reagirao ispred ulaza u Katedralu u Rotterdamu spram fra Miše Sirovine, o kojem ste pisali a koji je poznat u dijelu hrvatske javnosti Rotterdama i Nizozemske kao efendija Mirso ili muftija Mirsad.

Fra Mišo efendija

Ja ga osobno nisam tako nazvao, ali eto narod kao narod odmah se dosjeti i tome. Ja sam ga tada samo nazvao muftijom i rekao mu da sa svojim džematlijama napusti Hrvatsku župu i sebi osnuje sa tim svojim džematlijama svoj džemat negdje na nekom drugom mjestu. Osobno sam živio ovdje u Nizozemskoj više godina. Prošle godine sam se vratio u Hrvatsku, točnije u Ladvenjak u blizini Karlovca. Sada sam opet došao u Nizozemsku, gdje imam dvije kćeri koje ovdje studiraju. Došao sam prije tri tjedna u posjet kćerima i bio sam prošlu i pretprošlu nedjelju u crkvi.

Pretprošlu nedjelju sam po prvi put nakon dugo vremena bio u katedrali. Ušao sam na glavni ulaz u 12,58 sati i jako sam se iznenadio, a i rastužio, kad sam vidio koliko je malo vjernika u katedrali. Navrla su mi sjećanja iz ne tako davnih dana kada bih, ako nisam došao malo ranije u crkvu, morao stajati uz zid jer bi sva mjesta bila popunjena desetak minuta prijepočetka svete mise. Zaista sam bio zapao u tugu, pa mogu reći i u neku vrstu depresije, kada sam vido tako malo Hrvata vjernika u crkvi.

Jučer sam također otišao u katedralu, a išao sam javnim prijevozom. Od Zuidpleina sam se vozio busom br.44. U bus su ulazili putnici koji su razgovarali meni razumljivim jezikom. Muž jedne sadašnje učiteljice Tomo Milinović (mislim da se tako preziva) iz Bugojna je počeo priču sa tim svojim saputnicama. Toliko su u tom busu “ispljuvali” Hrvatsku da mi je bilo grozno sve to slušati. Muž te učiteljice je toliko branio takozvani srpsko-hrvatski jezik i veličao ćirilcu tako da to ne bi napravio ni jedna četnik ili mudžahedin. Jedna gospođa iz tog društva se derala kao na megafon ‘ja sam Bosanka, rođena na Majevici, mi Bosanci smo u crkvi, šta ja imam sa Hrvatskom? U svojoj dernjavi je izražavala jugonostalgiju i druge gluposti poput one kako ona i dan danas čuva pionirsku kapu sa zvijedom petokrakom.

Katolički muftija

U sebi sam pomislio: Bože dragi je li ovo moguće? Je li moguće da nam danas, nakon toliko prolivene krvi, katolički muftija iz Komšićevog inkubatora i ovakvi njegovi sljedbenici, koji su svojim stavovima otjerali Hrvate katolike, sada otimaju našu Hrvatsku katoličku župu Rotterdam, najvažniju instituciju i uporišnu točku nas Hrvata katolika u Nizozemskoj. Htio sam se nakon svega što sam čuo vratiti doma. Međutim, rekao sam sam sebi: ne, to je tvoja Hrvatska katolička župa, tvoja crkva, a ne njihov džemat. To je naše hrvatsko i za to ću se boriti.

Došao sam pred katedralu i sabrao se. Ušao sam i sjeo kod starog prijatelja i poznanika sa posla Bobija (Slavonca Bobinca). Pozdravili smo se i on me pogledao te upitao što mi je. Ne izgledaš mi nikako dobro Tomo, rekao mi je te upitao može li on što pomoći? Pomislio sam u sebi kako nam, ako sami ništa ne napravimo i ne budemo se bori, može pomoći samo dragi Bog i nitko više.

Eto Ilija, napisah ti ovo da si malo olakšam muke, a ti oprosti meni bratu Hrvatu ako sam te zamorio ovim svojim pismom. Plače mi srce i žao mi je što sam i sam doživio ono o čemu si i ti pisao i na što si upozorio. Pomislio sam da bi mi bilo bolje da sam poginuo i da sam sa svojom poginulom braćom iz rata u hrvatskom dijelu raja, nego sve ovo čuo i proživio u Rotterdamu.

Lijep pozdrav, Tomo Jurić

PS

Sad mi jasno kao se teško osjećao moj prijatelj i susjed ovdje u Rotterdamu Goran Matković, a nakon št su njega i njegovu obitelj fra Mišo i njegovi na najpodliji način izopćili iz naše hrvatske katoličke zajednice. Neka nam je dragi Bog na pomoći!.

Fenix-magazin/SIM/Tomo Jurić

 

 

Pogledajte drugo

“Ero s onoga svijeta” obilježava 20. obljetnicu od premijere u HNK-u Split

Izvedbom opere “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca u Hrvatskom narodnom kazalištu Split, u utorak …