Na objavu Fenixova priloga pod naslovom „Stjepan Križ – mjesto koje simbolizira tešku sudbinu i stradanje Hrvata iz istočne Hercegovine“, koji je objavljen na traženje iseljenih stanovnika tog mjesta, a kojeg su neki “hrvatski” portali u BiH neprofesionalno prepisali i objavili kao svoj, reagirao je Vinko Kukrika iz Vidova Polja kod Stoca.
Njegovo reagiranje objavljujemo u cijelosti.
Poštovani, javljam Vam se sa svojim komentarom na tekst o župi Stjepan Krst. Službeni naziv sela, kao i župe, je Stjepan Krst. Nikada se službeno nisu zvali Stjepan Križ. Ime je minjenjano iz razloga što su neki smatrali da riječ “krst” nije hrvatskog izričaja, mada to nije točno. To potvrđuju i riječi krštenje, krstitke i sl. Tako je u to ratno vrijeme nastala i pjesma Stjepan Križ (koja je prenesena i u prilogu).
U tekstu su navedeno i sela koja pripadaju župi Stjepan Krst. Potkrala vam se pogreška, tako da je umjesto sela Dabrica napisano Dabrić. Trebalo je još dopisati i selo Borićevinu, koja je pripadala općini Mostar. Ostala sela su pripadala Stocu prije rata.
Sela Donji i Gornji Brštanik, kao i Borićevina su bili čisto hrvatska a ne većinski hrvatska. Točno je da su neki stanovnici iselili u Dubrovnik, ali niste spomenuli novonastalo selo Bobanovo u općini Stolac, gdje se nastanilo najviše predratnih stanovnika ovih krajeva. Također nas ima u Vidovu Polju-Stolac, Čapljini, Ortiješu kod Mostara, Baćevićima, u Zagrebu i okolini te još nekim mjestima.
Spominjete da je nesigurnost glavni razlog nevraćanja na predratna ognjišta… Ne slažem se sa tim navodom. Nikakvih sigurnosnih problema nema, problemi su druge naravi. Problem je u sporoj obnovi kuća i često spominjanom održivom povratku koji nikada i nikome nije osiguran.
Primjer je selo Stjepan Krst gdje je jedna kuća dobila donaciju za obnovu i to je bila djelomična donacija. Sada je u tijeku rekonstrukcija jedne kuće na Stjepan Krstu, dakle, dvije donacije od Daytonskog mirovnog sporazuma. A prošlo je 23 godine.
Ovim ritmom bi kuće na Stjepan Krstu (32 kućanstva prije rata) bile obnovljene za 16×23=368 godina. I onda pročitate kako se neki ministar u nekoj od mnogobrojnih vlada u BiH hvali kako napreduje obnova. Stjepan Krst je ovdje najbolji primjer. U pogledu obnove najbolje stoji Ljubljenica, a i druga sela stoje nešto bolje od Stjepan Krsta. Kada se uzme sve je to skupa, znatno je to ispod prosjeka obnove na cijelom teritoriju BiH.
To je rezultat sinergijskog djelovanja kako sa strane RS tako i hrvatskih predstavnika u vlasti države i entiteta, županija i općina. Narod je ostavljen na milost i nemilost, koristi se kao moneta za potkusurivanje, kao topovsko “meso”… Potreban je samo u vrijeme izbora kada treba glasati gdje njima najbolje odgovara.
Jedino Crkva vodi računa koliko može. Ako ništa drugo, napravljena je nova crkva na temeljima stare srušene u ratu. Nekolike obitelji sada stalno borave u selima župe, dosta njih ide i po nešto radi na svojim njivama. Rade i dva kamenoloma (Gornji Brštanik,Krevnice) i ima određen broj uposlenih iz naše župe, kao i iz drugih mjesta.
Dakle,treba isključiti sigurnost kao čimbenik koji utječe na povratak. Najviše nesigurnosti nam donose oni koji se deklarativno zalažu za naš boljitak. Na FB imamo grupu Župa Stjepan Krst, koja trenutačno broji oko 700 članova, i koja nam je integrativni faktor koji nas povezuje. Naši iseljenici mogu naći po koju korisnu informaciju iz rodnog kraja i tako učiniti da se veze sa rodnim krajem ne pokidaju.
Molim da se ovaj moj osvrt shvati kao dopuna vašeg teksta posvećenog našoj župi i za vaš tekst vam se najsrdačniju zahvaljujem. Pozdrav vama u redakciji u Frankfurtu i pozdrav našim iseljenicima koji su inicirali vaš prilog kako bi širila vijesti o našoj župi.
U Stocu, rujna 2018. godine, Vinko Kukrika, Vidovo Polje, Stolac
Fenix-magazin/SIM/Foto:Vinko Kukrika
Raniju objavu Fenixa pogledajte klikom OVDJE
