Poštovano uredništvo, među „Pismima čitatelja“ objavili ste i pismo: Potresna priča dvojice novih hrvatskih doseljenika u Njemačku 15. 01.2015.
Ovo pismo ne pišem anonimno niti želim da podatci budu poznati samo uredništvu, već svim poštovanim čitateljima Vašega portala. Budući da su hrvatske misije/zajednice, institucije koje stoje na usluzi hrvatskim katolicima, i da smo prozvani,(od dvojice novih hrvatskih iseljenika op.u.) ne smatram potrebnim štititi nečiju anonimnost nego zaštititi i sebe i svoje vjernike.
Osjećam se djelomično prozvanim i pozvanim osvrnuti se i demantirati iznesene, na žalost, laži i poluistine koje ne diskreditiraju samo nas svećenike nego i poštene i dobronamjerne Hrvate ovdje u Stuttgartu.
Pismo je pisano kao potresna priča i, kad bi bila istinita, doista je srceparajuća. Međutim, istina je sasvim drugačija i volio bih da me netko demantira.
Ja ću u pismu pisati samo ono što mi je poznato, a o ostalom što mi je nepoznato, sudit ću osobno kao moj osobni stav u kojem imam pravo sumnjati u objektivnost i ostalog iznesenog.
Jedno jutro, u 8 sati, 28.4.2014. ispred naše Misije čekala su dva mladića s koferima i s pričom o prevarenosti oko posla, a o tome i sami pišu. Molio bih pošteno čitateljstvo da doista prosuđuje i moje i njihovo pisanje. Odmah sam ih upamtio, jer su moji imenjaci Zvonimir Rebić i Zvonko Lakušić. Doista, sam ih uputio u hotel, koji sam prije kontaktirao, i rekao da je cijena 50 €. Samo, nije mi jasno zašto nisu našli potrebnim spomenuti da je za njih obojicu bila ta cijena od 50 € i da sam dobio 50 % popusta i da sam im ja rekao da ću ja to platiti. I mislio sam da su otišli tamo, ali su mi tek sutradan došli s pričom koju dolje spominju o gospođi u Zuffenhausenu. Na moje pitanje, zašto nisu išli u hotel i da je meni sad opet neugodno tamo zvati i tražiti smještaj, nisu mi dali konkretan odgovor.
Tada je došla i naša čistačica te časna sestra. Časna sestra se jako angažirala i puna sućuti im htjela pomoći, a jedan je i iz njezina kraja. Njima je čistačica ponudila besplatan smještaj narednih mjesec dana, dok se ne snađu. Ako se ne snađu, onda bi trebali plaćati. To je i meni rekla. I sigurno nije cijena bila 400 € kao što spominju, nego manja, naravno s režijama. Sad točno ne znam kolika, ali mogu i to provjeriti.
U međuvremenu su se angažirali u folkloru i životu susjedne nam zajednice Bad Cannstatt. Kod mene su dolazili raspitujući se o mogućem poslu u nekoliko navrata. Tako su jednom došli s molbom da im dadem novaca i da će to vratiti čim se zaposle, a posao će, koliko su mi rekli, „početi u ponedjeljak u jednom lageru u Königstrasse“. Dao sam im 500 €, iskreno ne misleći da će mi ih ikada vratiti, ali želeći im pomoći. I moj kolega fra Jure, voditelj zajednicae u Bad Cannstattu, im je dao još više novaca, a oni sad neljudski prozivaju i mene i njega i voditeljicu folklora i mnoge poštene i dobronamjerne Hrvate.
Ne znam zašto nisu spomenuli da su iz te male 8 – kvadratne sobice pobjegli, ostavljajući neplaćen najam? Na moje pitanje jednom od njih preko facebooka ovog ljeta kad sam već bio na odmoru, zašto su to učinili i da se ja zbog njih trebam blamirati, napisao mi je da je to istina i da će troškove podmiriti kad budu imali novaca.
Zašto novaca nemaju, ne znam. Znam samo da su se mnogi oko njih angažirali, da su im ponudili barem 5 poslova, da su tamo gdje su počeli raditi osramotili one preko kojih su došli, da su bili čest remetilački faktor među ljudima s kojima su se družili, da su im mnogi davali novaca, pozivali ih kući na ručak, večeru, pomagali na različite načine,… Sada pljuvati po tim ljudima u najmanju je ruku nekulturno, da ne ulazim u različite moralne kvalifikacije koje mi padaju na pamet. Možda su oni očekivali da će lakše doći do novaca.
Blasfemično je govoriti da se sve gleda kroz novac ljudima koji su s na različite načine angažirali oko njih, ali neka oni rješavaju sa svojom savješću. Ja ću se za njih iskreno pomoliti. To molim i ostale koji se osjećaju nepravedno i neobjektivno prozvanim.
Žao mi je što će mnogi koji nam se obraćaju za različite vrste stvarnih potreba nailaziti na rezerviranost Hrvata u Stuttgartu, Njemačkoj ili bilo gdje tamo gdje žive i imaju situiran život.
Niti mogu niti želim dozvoliti da netko ono što je dobro i vrijedno u mom narodu, u ovom slučaju srce i otvorenost za mnoge potrebne, dovodi na ovakav način u pitanje. I među nama Hrvatima ima svakakvih ljudi, loših karaktera, u Domovini i iseljeništvu, ali generalno govoreći, dubokog sam uvjerenja da su Hrvati čestit, radišan, socijalno osjetljiv i solidaran narod. Toliko smo to puta pokazali.
Stoga mi je dužnost, potreba, ali i čast stajati na braniku moga naroda, vjernika koji su mi povjereni.
Fra Zvonko Tolić, voditelj Hrvatske katoličke misije/zajednice Stuttgart Zentrum.
PISMO ČITATELJA: Potresna priča dvojice novih hrvatskih doseljenika u Njemačku
