Na našu objavu pod naslovom “Misa za budale”, reagirao je čitatelj portala Fenix-magazin iz Frankfurta Željko Mršić čiji poslni prilog objavljujemo u cijelosti:
Možda bi se i moglo prijeći preko nekih pojava u Njemačkoj i Katoličkoj crkvi kad ne bi bile odraz dugotrajnijih i pogubnijih tendencija posebice u njemačkoj Crkvi, ali i u Vatikanu. Ne iznenađuje ni javno istupanje njemačkih dužnosnika koji odavno slijede otvorene protukršćanske politike na Zapadu.
Neki bi mogli reći, Nijemci puno rade pa im treba ponekad oduška makar kroz poganske običaje i svaki oblik zabave i veselja na karnevalima prije Korizme. Ali bi se moglo primijetiti kako se nikad ne šale s poslom, ali nisu baš tako ozbiljni i predani vjeri u Crkvi. Zanimljivo je razmotriti privlačnost takvog „budalastog“ ponašanja ljudima čak i u Crkvi.
Zašto u mnogim javnim prikazima kroz medije, knjige i filmove ističu one koji se sobom ponose iako se ponašaju neinteligentno i na svoju štetu i svojih bližnjih? Što mislite, zašto ih prikazuju kao junake i uzore i komu? Također, često se daje prostor protukršćanskim shvaćanjima i ismijavanju katoličkih uvjerenja. Tko uopće to bira i financira te s kojim ciljem? Možda time pogoduju mnogima koji slično razmišljaju? Ili povlađuju zlu i upravo podmuklo nagovaraju ostale na propast?!
Budala ne zna da je budala
Kažu kako onaj tko umre to ne zna trenutkom napuštanja tijela, ali zato znaju njegovi bližnji pa pate zbog njega. Isto tako, budala ne zna da je budala i to je ne dira, ali zato pate njeni bližnji.
U pozadini je i dalje svjež trag „neusklađenosti“ koji je ostavio Sinodalni hod u Njemačkoj u cijeloj Katoličkoj crkvi čiji ishod je na koncu morao otkloniti i papa Franjo s obzirom na relativizaciju određenih dogmi („veće sudjelovanje, u biti ređenje žena u Crkvi te više pažnje osobama interseksualne i transseksualne orijentacije“) kroz podnošenje zahtjeva za promjene u Katoličkoj crkvi u obliku zaključaka upućenih vrhu Vatikana. I to papa koji je inače bio vrlo neformalan i sklon tzv. „demokratizaciji“ u Crkvi te je vrlo široko i blagonaklono tumačio neke vjerske teme kao i odnose s drugim Crkvama i religijama.
Početkom 2024. iz Rima je stiglo jedno pismo, koje je potpisao kardinal Robert Prevost, sadašnji papa Lav XIV. zajedno s kardinalima Pietrom Parolinom i Víctorom Manuelom Fernándezom, u kojemu je nedvojbeno navedeno „da Sinodalno vijeće nije crkvenopravno legitimirano i da Njemačka biskupska konferencija ne može biti njegov nositelj“, podsjetila su četvorica biskupa.
Treba podsjetiti da su prošle 2025. godine opetovano četiri biskupa odbila sudjelovati u Sinodalnom hodu, ističući kako nema nikakvu nadležnost niti pravno obvezujuću narav.
Sinodalna izokrenutost
Papa Lav XIV. primio je u rujnu 2025., u privatnu audijenciju predsjednika Njemačke biskupske konferencije mons. Georga Bätzinga koji je nakon susreta izjavio kako je zahvalan za „dobar i sadržajan razgovor“. Istaknuo je da je Papu doživio kao „pažljivog slušatelja i zainteresiranog pastira“ te dodao: „Vrlo sam sretan što papa Lav XIV. s povjerenjem prati Crkvu u Njemačkoj.“
Inače, plenarna sinodalna skupština donijela je dokument prema kojem bi trebalo omogućiti, među ostalim, izostavljanje odgovarajućeg upisa u maticu krštenih kada se krste djeca nejasnog spolnog identiteta. Predlaže se i da bi se „transrodnim“ katolicima na jednostavan način trebala omogućiti promjena bračnog stanja te imena u maticama krštenih. Pred Božić 2025. godine, bivši prefekt Dikasterija za nauk vjere – kardinal Gerhard Ludwig Müller – govorio je o duhovnom značenju došašća, stanju Crkve u Europi, odnosu prema islamu te o Njemačkom sinodalnom putu.
“MISA ZA BUDALE”: U Katoličkoj crkvi u Njemačkoj “karnevalska misa” izazvala raspravu
Govoreći o došašću, kardinal Müller istaknuo je da to liturgijsko vrijeme nije tek priprava za božićne blagdane u vanjskom smislu, nego razdoblje duhovne budnosti, pročišćenja i nade, usmjereno prema otajstvu Kristova dolaska. Naglasio je da se kršćanska nada ne može temeljiti na ideologijama, političkim projektima ili lažnim obećanjima spasenja, nego isključivo na Isusu Kristu, koji je ispunjenje proročkih obećanja i jedini Spasitelj čovjeka.
Govoreći o Njemačkom sinodalnom putu, kardinal Müller rekao je da taj proces nema učiteljsku vlast niti kanonske ovlasti za mijenjanje crkvenog nauka, sakramentalnog poretka i božanskog ustroja Crkve. Istaknuo je da su njemačke biskupije dio opće Crkve te da mogu ostati katoličke samo ukoliko dijele istu vjeru, sakramente i crkveno zajedništvo utemeljeno na apostolskoj Predaji.
Zamjena kršćanske antropologije rodnom ideologijom
Upozorio je da se kroz Sinodalni put nastoji provesti zamjena kršćanske antropologije rodnom ideologijom, pri čemu se takav zahvat predstavlja kao navodni „razvoj nauka“, premda je riječ o sadržajima koji su, prema njegovim riječima, nespojivi s Objavom i crkvenim učiteljstvom. Naglasio je da taj proces ne predstavlja legitimnu reformu, nego pokušaj prilagodbe Crkve dominantnim ideološkim strujanjima suvremenog društva.
Kardinal Müller upozorio je i na dugoročne posljedice takvog pristupa, istaknuvši da se višedesetljetni progresivizam u Njemačkoj već očituje u masovnim istupima vjernika iz Crkve, drastičnom padu broja zvanja, praznim sjemeništima, zatvaranju samostana te raširenom neupućenošću u temeljne sadržaje katoličke vjere. Dodao je da se time ne obnavlja Crkva, nego se dodatno produbljuje kriza identiteta i povjerenja, kako unutar crkvenih struktura tako i u odnosu prema vjernicima.
Govoreći o Europi, kardinal Müller ocijenio je da današnji sekularizam ne znači jednostavno odsutnost religije ili ravnodušnost prema vjeri, nego predstavlja poseban oblik dekršćanizacije koji nastoji potisnuti kršćansku vjeru iz javnog i privatnog života te je zamijeniti svojevrsnom religijom samootkupljenja, u kojoj čovjek sebe postavlja u središte i preuzima ulogu konačnog mjerila istine, dobra i spasenja. Upozorio je da se pritom ne radi o neutralnom procesu, nego o dubokoj duhovnoj krizi koja zahvaća identitet Europe i njezine povijesne i kulturne temelje.
Instrumentalizaciju islama
U tom je kontekstu kardinal Müller upozorio i na instrumentalizaciju islama u pojedinim ideološkim i političkim sukobima usmjerenima protiv kršćanstva, istaknuvši da se religija nerijetko koristi kao sredstvo u širim kulturnim i svjetonazorskim obračunima, bez stvarnog poštovanja njezine unutarnje istine. Naglasio je da za kršćane odlučujuće nije pitanje žive li u društvu koje se smatra sekularnim ili religioznim, nego ostaju li vjerni Bogu kroz vjeru, nadu i ljubav, jer je jedino u Isusu Kristu moguće pronaći trajno uporište, istinsku slobodu i pouzdanu nadu za osobni i društveni život.
Ne vidimo ni sada neke promjene u Njemačkoj i Vatikanu iako se ublažila retorika te je manje medijske pozornosti uzimajući u obzir i dominantnost ratnih okolnosti u svijetu. Očito su dogovorili primirje te su se stišale štetne rasprave koje ostavljaju loš dojam u javnosti i kod vjernika čiji se broj ionako značajno smanjuje u Njemačkoj. Papa Lav XIV. ima nešto umjereniji pristup te izrazito potencira jedinstvo svih kršćana i mir u svijetu. No, lijepe želje i pozivi na apstraktno zbližavanje svih naroda do sada nisu polučili rezultate čak ni u okviru ekumenskih pokušaja približavanja različitih kršćanskih denominacija.
Na koncu, treba spomenuti i potrebu dosljednosti i osobnog svjedočenja u izjavama pripadnika klera kad je u pitanju odricanje u Korizmi. Najprije, kad svećenici na misama govore o postu, bilo bi puno uvjerljivije za dojam vjernika kad bi se čvrsto pridržavali takvih zahtjeva sami predstavnici Crkve na svim razinama. Nije dovoljno tek formalno pozivati vjernički puk na „kruh i vodu“ posebice na Pepelnicu. Kad se iz Crkve poziva na odricanje vjernika od materijalističkih navika i tjelesnih sklonosti, to treba pokazati i osobnim primjerom. To se odnosi i na sve druge savjete upućene vjernicima iz Vatikana.
Fenix-magazin/SIM/ Željko Mršić
