Martina Dukić iz Stuttgarta poslala je reagiranje koje se odnosi na tekst “Ivana Drndelić: Došla sam iz Hrvatske u Stuttgart i svakog dana se trudim obrisati suze i dati si novu priliku” koji je objavljen na Fenix Magazin portalu 09.05. 2017 u skraćenom obliku. Cijeli tekst je izišao u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je uprodaji do početka lipnja.
Riječ je o tekstu u kojem Ivana Drndelić opisuje svoj dolazak u Stuttgart, u rujnu 2014. godine. Navela je sve što joj se događalo, kakav je imala odnos s Hrvatima u Stuttgartu i kako se danas osjeća.
Reagiranje Martine Dukić prenosimo u cijelosti:
Teško je naći pravu mjeru u rječima kad te netko izda i na ružan način predstavlja svijetu, a sve što si ikad htio je pomoći od srca. Ivana Drndelić napravila je upravo to.
Nisam čak sigurna ni da li svjesno ili nesvjesno. Neznam, nisam je pitala jer smatram da je objava njenog članka prešla privatnost i zbog toga nemam želju nista skrivati, nego štoviše, želim reći istinu.
Upoznala sam Ivanu i njenog dečka na sastanku HAF-a. Brzo smo službene razgovore zamjenili malo privatnijim. Nije to teško kad se nalaziš sam u stranom svijetu. Ja osobno stigla sam u Stuttgart u listopadu 2013.
Pa sam rješavajući svoje nedoumice znala većinu odgovora na pitanja koja su njih mučila. Pomogla sam u okviru svojih mogućnosti. Primjera radi, išla sam na Zavod za zapošljavanje sa Ivanom gdje smo ju prijavili bez problema nakon sto je ona više puta pokušavala i bila odbijena. Zašto su je odbijali, ne znam. Sa njenim dečkom nisam išla jer kad me on zamolio da idem sam bila par dana od poroda i nisam htjela riskirati.
Ali su zato drugi izdvojili svoje vrijeme i otišli s njime do Zavoda za zapošljavanje pa onda i zdravstveno rješavati. Jer do tad ni to nije imao. Još se puno mjesta i ustanova posjetilo s njima na njihove molbe. Ivani sam jako puno puta predložila da joj napišemo životopis i da ga pošalje ili odnese u normalne kafiće i restorane koji će joj omogućiti normalno radno vrijeme, zdravstveno i redovnu dogovorenu plaću tako da si može organizirati vrijeme i ići na tečaj jezika. Nije htjela.
Zaključila sam da joj je ipak dobro na poslu na kojem se nalazi. Njenom dečku je moj suprug pružio priliku da radi s njime na građevini i odustao nakon prvog dana. Isplatio ga je na moj nagovor, ali nevoljko jer nije zaslužio. Iz pouzdanih izvora znam da moj suprug nije bio jedini koji mu je pružio priliku. Taj isti HKZ koji Ivana proziva im je nabavljao i namještaj za stan, te su ga kao privatne osobe lagerili kod sebe i zauzimali sebi mjesto u kući.
Da ne duljim, želim naglasiti da ovo više pišem zbog drugih koje je Ivana pokušala prozvati nego zbog sebe. Jer ti isti članovi HKZ-a i HAF-a su im pružili puno mogućnosti, dali puno šansi, povukli svoje veze, molili usluge za njih, vadili novčanike za njih (ta informacija je iz samih usta Ivane Drndelić, ali znam ju i iz drugih izvora), a sve što su Ivana i Milan napravili je prestali se javljati i sad nakon godinu i nešto si dozvolili da sve to zaborave i proglase se žrtvama. Iskreno, žao mi je što su se našli u situaciji u kojoj jesu, ali sam sigurna da su velikim dijelom sami krivi. Npr, zbog gripe se ne dobija otkaz. Isto tako, u Stuttgartu posla za sve ima, pitanje je koliko je nekome do toga. Upoznala sam dosta ljudi kroz ovih par godina u Stuttgartu, pomogla mnogima savjetom, dosta njih sam pratila na službena javljanja zbog jezika, a nitko još nije rekao da sam ih ostavila i da nisam više pitala za njih.
A previše je neusklađenih priča i rupa u istima kod tog dvojca da me odbilo uopće više tražiti kakav kontakt. Iz iskustva mnogih koji su ovdje došli i mene osobno, tko želi raditi, nije mu problem naći posao. A uz logistiku koju su oni imali, mogli su imati jako lijep život.
Osobno bi zaključila da njen dečko stojobravar od prvog dana nije htio raditi, a kaže stara narodna: “S kim si, takav si!” Želim im svu sreću ovoga svijeta, ali vrata koja su im bila otvorena su sami zatvorili tražeći crveni tepih koji će ih odvesti do njih. Jer ljudi koje Ivana spominje u tekstu iz HKZ-a i HAF-a su ljudi sa velikim Lj koji su za njih napravili jako puno, a oni su to odbacili. Zbog ljenosti, nezahvalnosti, osjećaja krivice ili nečega drugoga…ja nikad neću znati. Možda samo da bi bili žrtve.
Svojim izjavama Ivana je uvrijedila mnoge ljude. Ne samo one koji su direktno pomogli njima, iako njih najviše, nego i one koji svaki dan pomažu našim pridošlicama. Oni koji imaju želju zbog takvih kao Ivana izgube vjeru u pomaganje i nikome neće više pomoći jer ne žele stalno biti prozivani budalama, pa nažalost onda ni ljudima kojima stvarno treba i znaju to cijeniti.
Martina Dukić
Skraćeni dio priče koju je ispričala Ivana Drndelić možete pogledati na ovom linku: IVANA DRNDELIĆ Došla sam iz Hrvatske u Stuttgart i svakog dana se trudim obrisati suze i dati si novu priliku
Cijelu priču pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je na u prodaji na kolodvorima i svim značajnijim prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxembourgu..
