Čitatelj Fenix-magazina Željko Mršić reagirao je na objavljeni tekst obnovljenom spomeniku „Majka Domovina“ žrtvama El Shatta“ kojeg je u Drveniku Velom otkrio predsjednik RH Zoran Milanović.
Reagiranje čitatelja prenosimo u cijelosti:
Zanimljivo kako neki „naši“ političari i povjesničari koriste naizgled neutralni narativ iako subjektivno interpretativan i s očitom naklonošću prema bivšem režimu pa ništa ne govore o pozadini takvog događaja kao što je tragično iseljavanje Hrvata u egipatsku pustinju. („Zato to nije samo priča o emocijama i dobroj organizaciji već ostaje kao ep, duboko intimna dalmatinska priča“, dodao je predsjednik Milanović.“)
Ispada da su Dalmatinci odlučili otići u pustinju nepoznate zemlje gdje nema nikakvih uvjeta za život pa niti domaćih naselja. U prijevodu s Wikipedije izbačeno je sve što upućuje na stvarno stanje i odnose koji su tada vladali.
U pustinji Sinaja u logorima su bili i Poljaci. Hrvatski katolici su tada bili izloženi propagandi prihvaćanja komunističke jugo-ideologije ili propale Kraljevine. Većina Hrvata nije bila uopće zainteresirana za bilo kakvu Jugoslaviju. Najveći dio izbjeglih dalmatinskih Hrvata bili su katolici. Tretirani su kao izbjeglice u koncentracijskom logoru bez ikakvih prava. Bili su zato „neprijatelji“ i Britanaca i Srpske izbjegličke vlasti Jugoslavenske kraljevine jer su došli iz NDH. Pošto nikome nisu trebali, jer su tretirani kao teret, očekivalo se da će tamo i umrijeti. Božja je providnost što su opstali i preživjeli. Sve neodoljivo podsjeća na sudbinu Kristove obitelji.
Navodi iz Wikipedije (hr inačica): „Kako su na Visu već bili Glavni stožerpartizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikoga broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto.
Budući da je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, odlučeno je da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca. Tamo se nalazio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu i dijelovi njegove kraljevske vojske. Među tom vojskom bila je bojna Hrvata i Slovenaca koji su služili u talijanskoj vojsci, pa su dospjeli u britansko zarobljeništvo.
Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi?!. Oni su bili prvi koji su pridošlicama priskočili u pomoć, i usred gole pustinje im namjestili prve šatore. (Ovaj dio ne postoji u engleskoj inačici i kontradiktorno je prikazan – služili u neprijateljskoj talijanskoj vojsci s petokrakom?!)
Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su obolijevala od crijevnih bolesti. U logoru El Khatadba velik ih je broj umro od ospica. Britanska uprava držala je strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama. (iz koncentracijskog logora nema izlaska). U blizini logora bio je poligon avijacije kraljevske vojske pa su na logor, navodno slučajno, pet puta padale bombe od kojih je nekoliko ljudi stradalo – posljednji put početkom 1945.“
Fenix-magazin/SIM/ Željko Mršić
