Treba svakako podržati razumne preporuke Dr. fra Luka Markovića o suzdržanosti povodom ideoloških ekscesa isticanjem političke pragmatičnosti s ciljem ostvarenja zajedničkih interesa iz kolumne „Da je bilo lustracije, manje bi bilo onih desnih naivaca koji daju prednost emocijama pred razumom“.
Piše čitatelj Željko Mršić
No sam naslov, a potom i sadržaj, upućuje na naivnost i olako shvaćanje posljedica prethodnih zbivanja slijedom razvoja događaja koji nas neumitno prate, kako onih iz dalje prošlosti tako i ovih recentnih u našem okružju. Zvuči kao kad odrasli kažu djeci: „Sad se poljubite i opet igrajte zajedno kao da ništa nije bilo“.
Najprije, pokušajmo malo razbistriti „teške“ vode koje nam stalno mute i burkaju. Čak ni Crkva nije inzistirala na lustraciji zbog navodne potajne suradnje jednog dijela pripadnika klera s vlastima.
Komunistički utjecaj gori od pedofilije
Kod nas je komunistički utjecaj imao gore posljedice od pedofilije u ostalim Crkvama. A Stepinac se zamjerio i Paveliću i Titu zbog suradnje s Amerikancima. Svojim javnim istupima protiv rasnih zakona ozbiljno je doveo u pitanje odnose Vatikana i tadašnje Njemačke te Italije.
A Hrvatsku ni tada, a ni poslije nitko nije želio osim Hrvata. Hitler i Mussolini uporno su tražili suradnju sa Srbima i četnicima koji su kao i sada lukavo igrali na kartu nazmjenične igre stjecanja prednosti s Britancima i Rusima te Francuzima, a i Vatikanom po potrebi.
Također, treba prestati s ponavljanjem podmetnutih floskula o Paveliću koji navodno nije mogao shvatiti kako je probitačnije surađivati sa saveznicima, a pogotovo Amerikancima pa je pristajao dobrovoljno na ustupke Talijanima i Nijemcima.
Najprije, hrvatska politika prije toga nije ni postojala odnosno imala je razinu međunarodne podrške blizu apsolutne ništice te je izigrani Supilo nesretno svršio u londonskoj umobolnici. Zašto Maček nije surađivao sa saveznicima? Zato što nigdje u tim dogovorima nije vidio interese Hrvata kao ni Radić prije njega.
Saveznici podržavali Jugoslaviju
Saveznici su podržavali od njih ustanovljenu Jugoslaviju i kralja pa su svi potajni pokušaji neslavno propali. Čak je i Staljin pokušavao stići do Jadrana preko Pavelića, ali je ovaj znao kako je prošao Beograd nakon promjene strane u ratu. Božja providnost dala je Tuđmana koji je uz njegovu pomoć i zaštitu mudro iskoristio narodnu volju unatoč nepovoljnim okolnostima i nedovoljnoj vanjskoj podršci.
Nikakva lustracija nije bila niti je ikakva moguća uz duboku državu iz prošlog režima koja je samo prividno podržavala ostvarivanje samostalnosti Hrvatske u cilju očuvanja svojih parcijalnih interesa pod svaku cijenu (kao što je bilo, bilo je, kasno je, svi su relevantni umrli itd.).
Tuđmanu se otvoreno i danas predbacuje kao najveći grijeh jednog bivšeg komuniste pokušaj tzv. pomirbe te zbližavanje s Katoličkom crkvom i emigracijom (dosljednim Hrvatima) koje je predstavljao Gojko Šušak u očima „nevjernika“. Izgleda kako samo čekaju pogodan trenutak u Europi i svijetu kako bi raščistili s tom neželjenom prošlošću i vratili sve na njihove ranije postavke.
Ocrnjivanje ministra Šuška
Tako u tzv. Slobodnoj Dalmaciji (ne zna se od koga je još uvijek slobodna?!) možemo vidjeti čitav serijal kojim se ocrnjuje Šuška i njegovu politiku, a to znači borbu za Hrvate u domovini i BiH. Takav narativ nasljeduju ideološki potomci ranijih političkih struktura koje su predstavljali Manolić, Mesić, Josipović i Jadranka Kosor.
Ništa bolje nije ni u drugim medijima pa se dopušta otvoreno plediranje protiv hrvatske državnost i dovođenje u pitanje Domovinskog rata i premisa na kojima je urušena bivša država u emisijama Morane Kasapović te nekih tzv. povjesničara na HTV čiji gosti bez iznimke nemaju pozitivno mišljenje o bilo čemu hrvatskom, ali je sve prije toga bilo opravdano i dobro.
Agitacija protiv hrvatskog naroda
Tko i zašto i u čiju korist dopušta agitaciju protiv interesa ovog naroda pod krinkom demokracije i slobode govora? Pa valjda vlast pod utjecajem duboke države i vanjskim pritiscima onih koji nikad nisu željeli ovu državu. Do koje mjere takvi ustupci mogu doprinijeti boljem i pomirljivijem ozračju u Hrvatskoj najbolje svjedoče sve žešći nastupi redovitih kritizera hrvatske politike. Kada i najmanje odstupa od negiranja i pobijanja svake „istine“ izvan okvira one jugokomunističke, etiketirana je običnim revizionizmom po uzoru na najcrnje komunističko doba.
Čak ni ideološki mlaki i nezainteresirani podržavatelji, čisto interesno povezani s vladom RH, koja tek uzgred i prigodno spominje zasade Domovinskog rata i po potrebi Hrvate izvan domovine, nisu po volji ostrašćenoj lijevoj oporbi. Treba jasno reći, drukčija ni ne postoji u Hrvatskoj.
Tzv. desnica je od početka fingirana od strane HDZ-a radi privida njihova središnjeg i arbitrarnog položaja u zemlji s ključnom idejom zadržavanja vlasti. Hrvatska je uz Sloveniju jedina država EU u kojoj nije došlo do značajne promjene bivšeg režima osim formalnog znakovlja, zastave, grba te himne pa se čak i to dovodi u pitanje. U Hrvatskoj čak ni formalno nije prihvaćena Rezolucija EU kojom se osuđuju svi totalitarni režimi.
Plenković neprihvatljiv zbog rukovanja sa Thompsonom
Tako je i Plenković postao neprihvatljiv poslije privatnog rukovanja s Thompsonom iako nedvojbeno i bezrezervno preko svoje najmilije ministrice podržava sve tzv. „kulturne“ projekte koji nemaju, ali baš nikakve veze s interesima Hrvatske i hrvatskog naroda.
Dapače, beziznimno su usmjereni k isticanju velikosrpske politike te izvrtanju istine i izvrgavanju poruzi svih domaćih vrijednosti na uštrb teško zarađenih i u proračun izdvojenih sredstava naivnih Hrvata. A ovi mirno i šutke trpe takva poniženja u svojoj zemlji pa čak nekad i plješću tomu poput male djece koja ne shvaćaju ili ne žele vidjeti što se oko njih događa.
Tragikomično izgledaju i zvuče medijske hajke i žalopojke povodom tzv. pjevačkih nastupa Thompsona, Dabre i sličnih koji odudaraju od Bella Ciao i sličnih neoriginalnih komunističkih pjesmuljaka, navodno u zaštitu države i naroda od međunarodne osude i sramote.
Zabrana veličanja totalitarnih režima
Ponovljeni zahtjev za zakonsku zabranu svih totalitarnih režima izazvao je nevjericu, opću konsternaciju ili muk u nesklonim medijima podupiranim izvana (znači svim). Pa čak i podsmijeh među vladajućom većinom koja je odmah aktivirala spavače u SDP-u radi upozorenja naivnim desničarima.
„Baš svih? Je li mislite i komunističkih? Pa to znači i nas samih i naše „mukotrpno“ stečene imovine od neprijatelja naroda. Nemojmo pretjerivati!“ Ništa se nije promijenilo u ideološkim stajalištima ni za milimetar. Kako u profašističkim tako i prokomunističkim strankama i njihovim financijerima diljem Europe od Italije, Njemačke do Francuske.
I uvijek iza ideologije stoje imovinski interese pokriveni vlastodržačkim provedbenim strukturama bilo države ili koje druge organizacije. O, da, i u komunizmu čak i onom internacionalnom. Ali i ruskom i srpskom pravoslavlju. Toliko za pouku autoru navedenog članka i svim naivnim ljubiteljima općeg dobra.
Lijepe želje i psihoanaliza
Lako je kao Papa dati prigodnu izjavu s balkonskog prozora o potrebi prekida svih ratova, težnji ka miru i suradnji svih naroda, ali je to teško ili nemoguće realizirati. To je vrlo blizu blagonaklonosti naivnih ljudi koji svima općenito žele sve najbolje te gorljive želje pripadnika različitih pokreta koji bi željeli pobjedu ljubavi, mira i slobode svih na svijetu.
Lijepe želje nikako ne smiju ispustiti iz vida stvarne okolnosti i interese koji skoro nikad nisu zajednički. Ne sjećam se je li ikad pozivanje na mir, razum i dogovor dovelo do trajnijih rezultata. Naprotiv, posljedice dobrih namjera često su katastrofalne. Još je žalosnije pozivanje na psihoanalizu i znanstvena tumačenja od strane pripadnika Crkve.
Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća objavljen je članak „Mons. Giorgio Lingua i put do „istinskoga pomirenja”“ koji potpisuje dr. Ante Čuvalo: „U svezi s odugovlačenjem proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetcem Katoličke Crkve, ovih dana mogli smo pročitati sljedeće riječi mons. Giorgija Lingue, donedavno apostolskoga nuncija u Republici Hrvatskoj: „Ipak, sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna.“
U očekivanju Godota
To vječno hrvatsko iščekivanje nečije podrške i pomoći (u očekivanju Godota) te ravnanje prema međunarodnim okolnostima i prije svega dvojbenim stavovima kojekakvih političkih mentora i patrona postaje već simptomatično i ostavlja loš dojam u očima čak i naklonjenog promatrača.
Ništa nije bolje ni s očekivanjima Hrvata od Vatikana. Ne mogu se sjetiti kad se Vatikan usprotivio velikoj sili, ali kad su u pitanju interesi malih i nezaštićenih naroda – često, gotovo uvijek se traži njihovo strpljenje i poniznost. U slučaju stradanja, za njih je ostavljeno (sa)žaljenje i humanitarna pomoć zato valjda što nisu uspjeli niti postali veliki i važni.
I, naravno, pouka kako se pravi kršćani i katolici trebaju i žrtvovati. Samo nikako da za to žrtvovanje dođu na red i oni bogati i utjecajni. Nekako sumnjam kako je to baš Kristova zamisao iako nisam stručnjak za teologiju. Ekumenske simpatije prema pravoslavlju na štetu nevažnih Hrvata mogle bi se obiti o glavu i Papi i Vatikanu.
Navodno su stari Latini tvrdili: „Povijest je učiteljica života“. Ne bih rekao. Barem ne u našem slučaju, ali i općenito ne vidim što su to ljudi naučili iz svojeg ili tuđeg iskustva. Pa sve se stalno ponavlja, osobno i kolektivno, samo u drugim okolnostima. Žao mi je što narušavam nerealni optimizam. Ali ta obećanja nemaju podlogu ni u onim Kristovim.
Fenix-magazin/SIM/Željko Mršić
NAPOMENA: Stavovi izraženi u kolumnama, komentarima i pismima čitatelja nužno ne moraju odražavati i stav redakcije portala
