Pod naslovom „Morbidna izjava destruktivnog klauna iz Laktaša“ ugledni teolog dr. fra Luka Marković u svojoj kolumni za portal Katoličkog tjednika Nedjelja.ba piše da „Onaj tko uporno i pored jasnih povijesnih činjenica, koje su prihvatili i ozbiljniji srpski povjesničari, tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno oko milijun Srba, reći će sutra, kad mu to bude odgovaralo, bez ikakvoga promišljanja, kako je i u Vukovaru trebalo pobiti sve Hrvate“. Komentar dr. fra Luka Markovića prenosimo u cijelosti:
Dodikova izjava kako je u Bleiburgu trebalo pobiti sve bjegunce govori jako puno o njegovoj političkoj debicilnosti i moralnoj morbidnosti. Već je nekolicina Brozovih suradnika priznala da su po završetku Drugoga svjetskoga rata partizani masovno ubijali zarobljenike, napose Hrvate. Među njima – neovisno je li, iz današnje perspektive, riječ o Hrvatima ili Bošnjacima – bilo je jako puno nedužnih ljudi. Nažalost, na te činjenice se ne obaziru srpski političari. Dodik je, kao i većina nacionalistički orijentiranih srpskih političara, dokazani mrzitelj Hrvata.
On to ne može prikriti ni tada kad bi počeo javno pjevušiti Thompsonove pjesme. Samo je u srpskom narodu moguće da takvi prostaci postanu vodeći političari. Njegovu mržnju prema hrvatskome narodu ne može prikriti nikakav pokušaj suradnje s Hrvatima kad je u pitanju pružanje otpora velikobošnjačkom hegemonizmu. I o tome bi trebali promišljati hrvatski političari koji misle da se mogu osloniti na njega.
Smrtonosni stisak
Onaj tko uporno i pored jasnih povijesnih činjenica, koje su prihvatili i ozbiljniji srpski povjesničari, tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno oko milijun Srba, reći će sutra, kad mu to bude odgovaralo, bez ikakvoga promišljanja, kako je i u Vukovaru trebalo pobiti sve Hrvate. Ono što je krivim odgojem usađeno, teško se može izbrisati. Ponekad se iza osmjeha i zagrljaj – i to bi trebali znati poneki hrvatski političari – krije želja za smrtonosnim stiskom. Prisjećam se jedne priče hrvatskoga prijatelja od prije tridesetak godina. Živjeli su u većinskoj srpskoj sredini u BiH. Imali su jako dobre odnose s prvim susjedom pravoslavcem. Odlazili su čestitati Božić jedni drugima. Išlo je tako do jedne godine dok se domaćin pravoslavac nije napio.
Zagrlio je susjeda katolika i uzeo nož u ruku. Mrtav pijan je gledao u navodnoga prijatelja i vikao kako bi rado zaklao ustašu. Na sreću njegova djeca su brzo reagirala i oslobodila susjeda katolika iz očevih ruku. Tko zna što bi se dogodilo da su i djeca bila pijana. Nije taj jadni pijani pravoslavac bio kriv. Krivicu snosi sustavna bolesna srpska politička demagogija kako su Hrvati krivi za milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, kao i to da je svaki osviješćeni Hrvat ustaša. I Dodik je djelomično žrtva tog bolesnoga odgoja patološkoga duha beogradske čaršije. Pa ipak kolikogod bio žrtva krivoga odgoja, snosi odgovornost za svoje monstruozne izjave. Druženje s njim može samo naškoditi hrvatskome narodu.
Uostalom, Hrvati moraju sami biti sposobni izboriti se za svoja prava u Bosni i Hercegovini, tražeći saveznike u međunarodnim krugovima, a ne u onome tko ih povremeno grli, a istovremeno mrzi. Uvjerenje kako njegovo skrivanje ispod ruskoga plašta može biti od koristi i za hrvatski narod, samo je dokaz nedostatka političke mudrosti. I sam Dodik zna jako dobro da se, bez obzira što ponekada svojim morbidnim izjavama podsjeća na rimskoga cara Nerona, ne može u nekom mogućem sukobu suprotstaviti Bošnjacima. Rusi su daleko, Vučić zaokupljen očuvanjem vlastite diktature i jadikovkama zbog srpstva u Crnoj Gori, a srpske mladosti u Republici Srpskoj nema dovoljno. Mnogi su otišli trbuhom za kruhom. A sve da ih i ima, sumnjam da bi ratovali za propalu stvar.
Neronova naredba
Što bi ratovali za Republiku Srpsku koja će ionako, ako se ovaj proces nastavi, ostati bez stanovništva. A nešto su vjerojatno naučili i iz rata u Hrvatskoj, kad je povampirena četnička bagra ostavila narod, utrkujući se tko će prije stići do Beograda. Uostalom, zašto bi ginuli srpska sirotinja za gulikožu koji ju je, bogateći se, prisilio na odlazak iz rodnoga kraja. A i sve je više glasova u Republici Srpskoj koji upozoravaju da Dodiku nije stalo do naroda i srpstva, nego do bogatstva.
Kad je Hitler pri kraju Drugoga svjetskoga rata shvatio da ne može više pružati otpor Saveznicima izdao je zapovijed, poznatu kao „Nerobefehl“ (Neronova naredba), da se uništi infrastruktura kako ne bi došla u ruke neprijatelju. I Dodikova ljubav prema srpstvu je toliko lažna da bi u slučaju bijega u Beograd izdao sličnu naredbu, kako ga neprijatelji ne bi, koristeći se infrastrukture, stigli. Samo za razliku od Hitlera on ne bi imao puno toga za uništiti. Svojom politikom je upropastio gotovo sve u Republici Srpskoj. Njegovu prljavu i morbidnu retoriku treba promatrati i u tom kontekstu. On ne voli Hrvate, ali u igri je djelomično i retorika koja dobro sjeda u uši onih srpskih jadnika koji još uvijek žive od krivih sjećanja i laži kako su Hrvati krivi za sve srpske tragedije.
Svejedno je o čemu se radi, on bi za ozbiljne hrvatske političare, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, i pored silnih bošnjačkih bezobrazluka, trebao biti persona non grata (neprihvatljiva osoba). Istina, oni poput Ive Josipovića mogu mu i dalje svirati i pjevati na klaviru. Ali bilo bi lijepo da mu ne pjevaju pjesme Olivera Dragojevića, toga istinskoga rodoljuba, koji se nije dao kupiti od strane Beograda kao neki drugi hrvatski estradni umjetnici. Bolje bi bilo da pjevaju Dodiku pjesme Arkanove udovice Cece. To bi pristajalo daleko bolje Dodiku, ali i njima.
Fenix-magazin/SIM/Nedjelja.ba – Dr.fra Luka Marković
