Poznati Hrvat iz Švicarske i dugogodišnji urednik ugašenog portala Croatia.ch Zvonimir Mitar jedan je od ovogodišnjih dobitnika nagrade i priznanja grada Osijeka. Zlatna plaketa i Grb Grada Osijeka uručeni su mu na svečanoj sjednici Gradskog vijeća održanoj početkom prosinca u povodu obilježavanja Dana grada Osijeka.
Kako stoji u obrazloženju nagrade, Mitar je nagrađen za promicanje grada Osijeka i Republike Hrvatske u inozemstvu. Bio je to povod razgovoru kojeg je za Fenix Magazin napravio Mladen Pavković, a u kojem Zvonimir Mitar odmah na početku govori o sebi, svom životu u rodnom Osijeku te razlozima odlaska u Švicarsku.
Rođen sam 1941. u Osijeku, 1943., s dvije godine ostao bez oca, kao relativno imućnog civila ubili ga partizani. Uz majku sam odrastao u Osijeku, gdje sam završio Srednju tehničku školu, u slobodno vrijeme bavio se gimnastikom i nogometom i s 19 godina otišao na Zagrebačkom sveučilištu studirati elektrotehniku. U Zagrebu sam kratko vrijeme radio u Institutu Ruđer Bošković, gdje sam upoznao svoju suprugu, zatim i u Končaru, usput malo pisao kratke humorističke priloge za Studentski list, za emisiju «Studenti studentima» Radio Zagreba, za Končarev Vjesnik i za Končarevac.
Zbog čega ste otišli u Švicarsku?
Kad sam se oženio, supruga i ja smo u Zagrebu živjeli u prolaznoj sobi u kući njenih roditelja, što je moglo biti samo kao privremeno rješenje. Prijatelj iz Končara me zamolio da mu s njemačkog prevedem radni ugovor i popratno pismo, jer odlazi na rad u Švicarsku, a ja sam njega zamolio, da upita imaju li tamo radno mjesto i za mene. Odgovor je, s već priloženim radnim ugovorom, stigao u rekordnom vremenu i ja sam 1. travnja 1967. došao u Švicarsku i zaposlio se kao elektroinžinjer u firmi BBC-Brown Boveri &Cie., koja se kasnije spojila sa švedskom firmom Asea i promijenila ime u ABB-Asea Brown Boveri i tu sam ostao raditi do mirovine, jer mi je svega šest mjeseci nakon moga dolaska uspjelo dovesti i suprugu u Švicarsku, gdje se kao kemičarka zaposlila u Saveznom institutu za reaktorska istraživanja, na sličnom radnom mjestu kakvo je imala na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu.
Kada je započela agresija na Hrvatsku bili ste jako aktivni a i vodili ste jedanhrvatski internet portal u Švicarskoj?
Da, vodio sam portal Croatia.ch i na njemu objavljivao priloge na hrvatskom, ali i na njemaökom jeziku. U Hrvatsku i djelomično u BiH sam otpremao transporte s humanitarnom pomoći HHF-a, Hrvatskog humanitarnog foruma Švicarske, ukupno 336 uglavnom ogromnih šlepera-tegljača, a osim koordinatora transporata, niz godina, sve do zatvaranja HHF-a krajem prošle godine, bio i treći po redu predsjednik HHF-a. Neovisno od ta dva najvažnija «posla, u ime HHF-a i Hrvatskog kulturnog kluba Švicarske organizirao sam koncerte klasične glazbe s hrvatskim glazbenim umjetnicima, koje su posjećivali i Švicarci, zatim kazališne predstave hrvatskih amaterskih kazališta iz domovine, predavanja, komemoracije, predstavljanje Hrvatske, a usput i predstavljanje srpske agresije na Hrvatsku, govorom zahvalnosti Švicarcima za humanitarnu pomoć u nekim švicarskim crkvama i drugdje, a panoima, koje sam složio, i na švicarskom sveučilištu. Povremeno sam pisao na hrvatskom i njemačkom jeziku i za dvojezični časopis Hrvatskog kulturnog kluba «Libra».
Sada ste primili nagradu Grada Osijeka. Jeste li se nadali tom priznanju?
Nagradi se nisam nadao i iznenadila me je, ali kada mi je dodijeljena, to me je jako razveselilo. Za nagradu me je predložio mail-prijatelj koji je niz godina pratio moj rad i uz njega, glavnog inicijatora, kao predlagači pridružilo se i nekoliko mojih školskih kolega iz tehničke škole i kći jednog od njih, koji je prije nekoliko godina preminuo, a Gradsko vijeće grada Osijeka je na njihov prijedlog odlučilo dodijeliti mi priznanje «za promicanje grada Osijeka i Republike Hrvatske u inozemstvu» pa mi je na Dan grada Osijeka, 2. prosinca 2019., na Svečanoj sjednici Gradskog vijeća u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, dodijeljeno priznanje, Povelja i Zlatni grb grada Osijeka.
Što to Švicarska ima, a ne i Hrvatska?
Što se prirodnih ljepota tiče, obje zemlje je Bog bogato obdario, No, Švicarska ima pametnije političare nego Hrvatska i stabilnija je, a i sigurnija od Hrvatske; politika im je realnija, životni uvjeti, radni moral, zdravstveno i mirovinsko osiguranje i još koješta su na većoj, nešto od toga i na zavidnoj visini.
Mnogi ističu vaš veliki rad na jednom portalu, koji je umnogome doprinio boljem poznavanju prilika u Hrvatskoj…
Više od 15 godina vodio sam Hrvatski portal Švicarske croatia.ch, u početku kao jedan od urednika, a kasnije kao glavni i jedini urednik i na portalu svaki dan objavljivao po dva ili više zanimljivih priloga na hrvatskom, a mnoge i na njemačkom jeziku. Portal je 2010. godine proglašen najboljim hrvatskim portalom izvan granica Hrvatske. No kada je nekoliko godina kasnije vlasnik servera rekao da portal treba mijenjati i modernizirati, oko toga se nismo složili i ja sam portal napustio. Kada sam 30. travnja 2016. za portal napisao zadnje priloge, što možete vidjeti ovdje, www.arhiva.croatia.ch napustio sam portal i portal je nakon toga ugašen. Šteta!
Koliko zapravo Švicarci znaju o Hrvatskoj, a poglavito o velikosrpskoj agresiji koja nas je zadesila?
Mislim da su saznali jako puno; neke Hrvatice i Hrvati slali su svoje članke u značajne švicarske dnevne novine i tjednike, a bilo je i nastupa na švicarskoj televiziji. No i HHF i svi mi u HHF-u smo intenzivno promicali hrvatsku stvar kada su nam Švicarci u skladište donosili humanitarnu pomoć, ali i po crkvama i u stanovitim krugovima. Tisuće Hrvatica i Hrvata, švicarskih nevjesta i zetova, u svojim su švicarsko-hrvatskim obiteljima i krugovima poznanika širili istinu o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Znamo i to, da je ona nama bliža katolička strana u Švicarskoj “vukla” na hrvatsku stranu.
Bili ste u društvu i s mnogim znanim svjetskim imenima. Što biste od toga posebno izdvojili?
Posebno bih izdvojio, da sam bio u direktnom kontaktu s hrvatsko-švicarskim Nobelovcem prof. Vladimirom Prelogom i nekoliko puta ga posjetio u njegovom uredu na Saveznoj tehničkoj visokoj školi ETH (Eidgenössische Technische Hochschule) u Zürichu, gdje sam preuzimao nekoliko donacija njegovih knjiga, časopisa i znanstvenih radova darovanih HAZU, Hrvatskoj Akademiji znanosti i umjetnosti, kojom sam prilikom snimio i niz fotografija prof. Preloga, koje sam, skupa sa svim donacijama, za HAZU otpremio u Zagreb. Nakon smrti prof. Preloga, a zatim i njegove supruge Kamile Prelog, otpremio sam u HAZU i
profesorovu radnu sobu iz njihovog stana, koju nam je za njenog života obečala gospođa Prelog i darovao njihov sin, prof. Jan Prelog, a Prelogova radna soba postavljena je u prostorijama HAZU u Sobi slavnih, u Sobi hrvatskih Nobelovaca, u kojoj se mogu vidjeti razni predmeti prof. Leopolda Lavoslava Ružičke i prof. Vladimira Preloga. Soba je dostupna svima koji ju žele vidjeti.
Mnogo pišete i objavljujete. Što će od toga na kraju ostati?
Na portalu objavljeni prilozi iz godine u godinu sve više nestaju, neke se doduše još može naći u arhivi portala, ali u mnogima su nestale uz tekst objavljene fotografije i hrvatska slova s kvačicama. Pitate, što će od toga na kraju ostati? Neke na portalu objavljene priloge i neke priloge koje nakon gašenja portala svaku večer mailovima šaljem na moj veliki adresar, možda će poneki zainteresirani čitatelj downloaden i pohraniti u svoj osobni arhiv, a ako ne, pasti će u zaborav, jer sam prestar da bih se odlučio pisati knjigui tako ih sačuvati.
Koliko ima Hrvata u Švicarskoj, kako su organizirani?
Prema posljednjim službenim podacima švicarskog Saveznog ureda za statistiku u Švicarskoj Konfederaciji živi 31 678 hrvatskih državljana, no s obzirom da se navedena brojka odnosi na osobe isključivo hrvatskog državljanstva, a na osnovi procjene Hrvatske katoličke misije, smatra se kako Hrvata u Švicarskoj ima između 65.000 i 75.000. Organizirani su u više od 50 kulturnih i sportskih udruga i klubova, djeluju u tim društvima i u Hrvatskim katoličkim misijama, neke udruge izdaju svoja glasila, djelovala su i tri internetska portala, a nakon dva ugašena ostao je samo jedan.
A što kažete na ono što su se Hrvati koji su otišli van osobito žalili – Udba je naša sudba?
Ne znam što da kažem, jer poznat mi je samo jedan slučaj ubojstva u Švicarskoj koje je izvršila Udba i veliki strah jednog istaknutog hrvatskog emigranta koji je napisao niz knjiga protiv Jugoslavije, koji se zbog uhođenja od Udbe jedva usudio pogledati kroz svoj prozor, a kamo li izaći na ulicu, a teško je reći treba li vjerovati onima koji su «u povjerenju» tvrdili da ih prati Udba, je li je to istina, ili su to tvrdili samo da bi si među nama «podigli cijenu» i prikazali se važnijima, nego što su bili.
Jeste li i vi imali posla s Udbašima, jesu li vas „kočili“?
Mislim da me nisu uhodili, a znam da me nisu „kočili“, možda i zato, što su me zbog moga sudjelovanja za vrijeme SFRJ u Školskom odboru Jugoslavenske dopunske škole u Badenu i kroz Školski odbor zbog bliskosti Klubu građana SFRJ Baden, jedinom u Švicarskoj koji se tako zvao, a ne Jugoslovenski ili Jugoslavenski klub, kao i neki sunarodnjaci smatrali projugoslavenski orijentiranim.
Kako su u Švicarskoj organizirani izbori, za razliku od Hrvatske?
Za portal sam redovito pisao izvještaje s izbora u Generalnom konzulatu RH u Zürichu, popraćene s puno fotografija koje sam snimio, no pritom nisam i glasao. Mislim da mnogi odustaju od sudjelovanja na izborima, jer je način prijave za glasanje prekompliciran.
I još samo: Što je u Švicarskoj (općenito) dopušteno, a što ne?
U Švicarskoj je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno, za razliku od Hrvatske, gdje nikoga, naravno osobito ni političare, uopće ne zanima što je dopušteno, a što zabranjeno i svi rade što im se hoće, naravno uglavnom u svoju korist.
Fenix-magazin/SIM/ Mladen Pavković
