Marko Bagarić, Hrvat iz švicarskog Basela, opunomoćenik je Hrvatskog nogometnog saveza za rad s mlađim uzrastima nogometaša hrvatskog podrijetla iz Švicarske i Švedske.
Razgovarao: Josip Mijić
Sa 46-godišnjim Bagarićem, koji je oženjen i otac tri sina a podrijetlom je iz Mesihovine u općini Tomislavgrad, razgovarali smo o nogometnim temama koje su važne za hrvatski sport u Švicarskoj i izvan Domovine.
-Igrao sam aktivno nogomet u prvoj švicarskoj amaterskoj ligi (FC Langenthal), kasnije u seniorima u NK Posavini Basel i NK Pajde Möhlin.U prilično ranim godinama me počeo zanimati trenerski posao, tako da sam aktivan kao trener u mlađim uzrastima već dvadesetak godina. Bio sam u FC Oberwielu, koji nosi ime istoimenog grada u kojem živim, a sada sam u SC Binnigen. Jedno vrijeme sam bio i voditelj svih mlađih uzrasta u SC Binningen. Trenutačno sam trener B-Juniora ovog kluba.
FM: Kako je došlo do kontakata sa Hrvatskom nogometnim savezom?
-Ovdje sam pohađao trenerske škole, ali sam nakon određenog vremena zaključio da bih ja to mogao napraviti i u Hrvatskoj. Javio sam se u Nogometnu akademiju HNS-a, napravio određene probe, te sam imao sreću da budem primljen u grupu sa bivšim reprezetantivcima, igračima Dinama, Hajduka, Rijeke…., tako da sam i od njih samih i njihovih iskustava puno toga naučio. Tamo sam upoznao Vatroslava Mihačića i Romea Jozaka, tadašnjeg sportskog direktora HNS-a. Rodila se ideja da se organizirano gledaju hrvatski talenti mlađih uzrasta u Švicarskoj. I tako je sve to počelo.
FM: Koji je bio prvi cilj vaše suradnje?
-Prvi cilj je bio dovesti U-14 reprezentaciju Hrvata koji žive u Švicarskoj na turnir u Vukovar. To je tradicionalni turnir vukovarskih branitelja pod pokroviteljstvom HNS-a na koji dolaze najbolje momčadi iz cijele Hrvatske. I to je uspjelo 2016. godine. Tako je krenulo, tako se i nastavilo sve do prošle godine. Prošle godine je sve to otpalo, svi znamo zbog čega. Za naglasiti je da je smo te (2016. godine) preko HNS stupili u kontakt sa Robertom Mikulićem i Stipom Palcem iz Švedske i od 2017. godine nastupamo zajednički, Švicarska i Švedska. Naglasio bih da je HNS u cijelosti stao iza ove priče i da su nam uvijek na raspolaganju, a sve u intresu hrvatskog nogometa, a i u interesu ovdašnjih Hrvata.
Nakon Jozaka i Mihačića su došli drugi, ali i sa njima je suradnja ostala izvrsna. Tu bih naveo nekoliko imena: Josip Tomaško, tehnički tajnik juniorskih selekcija nam je bio i ostao velika podrška, kao i Petar Krpan, glavni instruktor svih reprezentacija. U suradnji su nam pomogli i Ivan Bedi i Sreten Čuk.
FM: Ali vratimo se mo se malo unatrag. Kako je sve to počelo u Švicarskoj, a prije odlaska u Vukovar?
-Nekoliko nas je došlo na ideju da se u Švicarskoj osnuje “podružnica” Hrvatskog nogometnog saveza. Nazvali smo je ” CRO FOOTBALL CAMP”. Prvi selektivni kamp smo napravili u rujnu 2015. godine u Baselu. Domaćin je bio NK Posavina Basel. Tada je počela naša suradnja sa HNS-om. Tu moram spomenuti Danijela Lučića iz Njemačke kao i Darka Kovačevića iz Austrije koji su mi bili od velike pomoći u početku, a i dandanas većinu stvari radimo zajedno (koordiniramo). Dosada smo imali ukupno 5 okupljanja (kampova) u Švicarskoj. Zadnje okupljanje je bilo 2019. godine u Solothurnu (domaćin Croatia Solothurn) i tu je bilo najviše sudionika. Oko 80 “budućih” Petrića i Rakitića se tamo skupilo. Na tom okupljanju je bio i bivši reprezentativac Marko Babić.
Inače, dosada su nam kao gost trener osim navedenih bili: Mladen Ivančić, Josip Tomaško, Hrvoje Kulušić, Milan Đurčić, Kristina Šundov, Neno Rogošić…
FM: Za sve ovo je potrebna dobra infrastuktura, kao i pojedinci koji žele pomoći?
-Da, bez toga ne ide. Ali, na sreću, imamo nekoliko osoba koje su tu uvijek na raspolaganju. Nazvao bih ih “stožer”. A taj stožer čine: Mato Gudelj, Zlatan Bralić i Dalibor Vođević. Svi su iz Basela. Bez ovih i ovakvih ljudi bi ovaj projekt bilo teško napraviti. Isto tako nam je i NK Posavina i predsjednik Željko Mikulić uvijek pri ruci, kad god je potrebno.
FM: Kako vidite ulogu hrvatskih kampova izvan Domovine u budućnosti?
Nažalost, kroz sva ova događanja oko iseljavanje Hrvata iz Domovine, uloga ovakvih kampova će biti sve veća. Za desetak godina će (na žalost) dobar dio reprezentacije biti iz inozemstva. Iako je rad u mlađim uzrastima u Hrvatskoj izvrstan. Dinamo je priča za sebe, ali sam imao priliku vidjeti hajdukovu nogometnu školu. I u Hajduku je sve to izvrsno posloženo. A za dobrobit hrvatskog nogometa i nogometne budućnosti svi trebamo zajedno raditi.
FM: Kako sve to financijski rješavate?
-Mi svi smo volenteri u cijeloj ovoj priči. Svi treneri koji dolaze iz Hrvatske su poslani od HNS-a. Ako ja pozovem nekoga trenera, kao što je više puta pozivan Neno Rogošić, onda je to isto volonterski. Bitno za reći je i to da nam HNS za sudjelovanje na turnirima (u Hrvatskoj) plaća troškove smještaja i hrane. Putovanje sami organiziramo, a to je i dobro. Inače se pojave nesuglasice oko prijevoznog sredstva, vremena polazaka itd… A to HNS ne može i ne treba usklađivati.
FM: Koji je cilj svega ovoga što ste nam ispričali?
-Cilj je pružiti našim mladim nogometašima koji žive u Švicarskoj i Švedskoj mogućnost izbora, ako do toga dođe, da moraju birati reprezentaciju za koju će igrati. Izbora između zemlje u kojoj su oni rođeni, a većinom i njihovi roditelji, te zemlje iz koje vuku podrijetlo. A još puno bitnija stvar je da ti mladi dečki (i cure) upoznaju svoju Domovinu, svoju kulturu i bolje nauče hrvatski jezik. Interesantna je stvar da skoro svi po povratku iz Hrvatske odmah imaju velik interes za vađenjem ili produženjem hrvatske putovnice. Za naglasiti je i da se prilikom boravka u Vukovaru organiziraju odlasci na mjesta stradanja Hrvata kao i sam obilazak grada. To radimo kako se povijest ne bi zaboravila te da naša hrvatska djeca znaju s kolikim žrtvama je stvorena Domovina.
Fenix-magazin/SIM/Josip Mijić
