Bivši ministar vanjskih i europskih poslova RH te raniji hrvatski veleposlanik u Njemačkoj dr. sc. Miro Kovač nedavno je izdao knjigu pod nazivom “U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije – Hrvatsko pitanje u očima francuske politike, 1914.-1929.”, koju je prošlog tjedna predstavio u Veleposlanstvu RH u Berlinu, a u srijedu, 1. prosinca u 12 sati predstavit će na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
U razgovoru za Fenix-magazin.de dr. Kovač, kao odličan poznavatelj Diplomatskoga arhiva francuskoga Ministarstva vanjskih poslova te relevantne literature pisane na francuskom, engleskom, talijanskom, njemačkom i srpskom jeziku govorio o ulozi Francuske u procesu stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pritom ističe kako se važnost hrvatskog pitanja u prvoj Jugoslaviji nije dovoljno ozbiljno shvaćala, te kako je ostalo za riješiti hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, na način da Hrvati zaista, ne samo na papiru, budu potpuno ravnopravni s druga dva državotvorna naroda.
RAZGOVARALA: Marijana Dokoza
FM: U hrvatskom Veleposlanstvu u Berlinu predstavili ste nedavno svoju knjigu naslovljenu “U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije – Hrvatsko pitanje u očima francuske politike, 1914.-1929.” Kako ste doživjeli promociju s obzirom da ste tamo svojedobno obnašali dužnost hrvatskog veleposlanika u Njemačkoj?
– Ambijent je bio ugodan, topao, prijateljski, a publika izvrsna, sastavljena od mnogih uglednika, vrlo zainteresirana za temu knjige: ulogu Francuske u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) te njezin pogled na hrvatsko pitanje koje je postalo goruća tema i glavno unutarnjopolitičko opterećenje te nove države pod dominacijom Beograda i Srbije. Zahvalan sam veleposlaniku Gordanu Bakoti na upriličenju predstavljanja knjige u prostorijama hrvatskoga Veleposlanstva. Bila je to, nakon Zagreba i Splita, treća promocija knjige. Četvrta će biti 1. prosinca na Sveučilištu u Mostaru.
FM: U knjizi donosite spoznaje o ulozi Francuske u procesu stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i neka druga otkrića. Uspješno ste analizirali odnos Francuske prema Hrvatima. Nudi li Vaša analiza odgovarajući temelj za buduću analizu hrvatskoga statusa u očima drugih velesila poput ruske, britanske, američke ili njemačke vanjske politike.
– Jedan od glavnih zaključaka rada je svakako da su početkom 20. stoljeća Hrvati bili objekt međunarodne politike, da su bili u neravnopravnom položaju, ali da su ipak uspjeli spasiti što se dalo spasiti nakon poraza Austro-Ugarske, unutar koje su se nalazile hrvatske zemlje i na čijoj su strani Hrvati službeno ratovali, i to tako da su silom prilika «uklizali» u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Na međunarodnoj političkoj sceni hrvatsko se pitanje pojavilo tek nakon Prvog svjetskog rata, u obliku borbe protiv centralističkog sustava koji je pogodovao interesima Beograda i Srba kao najvećeg naroda. Volio bih da moj rad bude poticaj za daljnja istraživanja o ulozi drugih velikih naroda na suvremenu povijest Hrvata. Toga je, dopustit ću sebi ovaj sud, premalo u hrvatskoj povijesnoj znanosti.
FM: Knjiga je podijeljena na tri dijela – Položaj Hrvatske prije Prvoga svjetskog rata, Prvi svjetski rat i rađanje Kraljevine SHS (1914.-1918.) te odnos Francuske i Kraljevine SHS prema hrvatskom pitanju (1918.-1929.). Kako je nastajala knjiga?
– Ovo novo, dopunjeno izdanje knjige, u nakladi zagrebačke Alfe, izašlo je u kontekstu 100. godišnjice usvajanja takozvanoga Vidovdanskog ustava. Inače, knjiga ima svoje ishodište u mome istraživačkom radu u francuskim arhivima, u prvom redu u ministarstvu vanjskih poslova i francuskoj kopnenoj vojsci. Na temelju toga istraživanja obranio sam krajem 1990-ih godina i doktorat na pariškom sveučilištu Sorbonne Nouvelle, a potom objavio, u nakladi Petera Langa, knjigu na francuskom jeziku pod naslovom «La France, la création du royaume »yougoslave« et la question croate, 1914–1929». Prvo hrvatsko izdanje objavio je nakladnik Dom i svijet 2005. godine, a danas više nije dostupno u knjižarama.
FM: Je li bilo moguć izlazak iz tog labirinta o kojem pišete ili povećanje stupnja hrvatske samostalnosti?
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju bila je obilježena hrvatsko-srpskim antagonizmom. Nezadovoljstvo Hrvata srpskom dominacijom, koje se najdrastičnije očitovalo atentatom na Stjepana Radića i njegove kolege zastupnike iz Hrvatske seljače stranke 1928. u beogradskoj Narodnoj skupštini, nakratko se smanjilo stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. godine. To je bio maksimum koji su Hrvati uspjeli dobiti u Kraljevini Jugoslaviji, koja se očekivano brzo raspala uslijed napada Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika u travnju 1941. godine.
FM: U knjizi progovarate i o tome kako je postojala mogućnost da se dogodi jugoslavenska federacija?
Točno, umjesto centralizirane države sa srpskom dominacijom bilo bi najvjerojatnije došlo do jugoslavenske (kon)federacije da je Francuska u studenom 1918. godine prihvatila stajalište Amerikanaca i Britanaca (na koje je utjecao Ante Trumbić, predsjednik Jugoslavenskog odbora). Međutim, u Francuskoj su tada prevladali strah od Njemačke i privrženost zamišljenom protunjemačkom bedemu, Srbiji, čije su glavne aktere poput predsjednika vlade Nikole Pašića francuski dužnosnici osobno poznavali i uvažavali. Pašić je u ime srpske vlade prihvatio u studenom 1918. godine Ženevsku deklaraciju i time se obvezao da će Srbija priznati Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, to jest predstavničko tijelo južnih Slavena u Austro-Ugarskoj, i tražiti od saveznika da ga priznaju. U francuskim arhivima pronašao sam dokumente koji potvrđuju ono čemu je kasnije svjedočio francuski parlamentarac Ernest Pezet: «Pašić je teška srca potpisao deklaraciju; potom je uskočio u vlak za Pariz. Bio je u prijateljskim odnosima sa Stephenom Pichonom, našim ministrom vanjskih poslova, koji uopće nije poznavao jugoslavensko i općenito dunavsko pitanje; nije mu bilo teško uvjeriti Pichona da je njegova politika solidnija od Trumbićeve: tako je pansrbizam, koji se nije takvim prikazivao, odnio pobjedu nad jugoslavenstvom.»
FM: Uzimajući u obzir koliko ste opsežno i detaljno u knjizi istražili povijesne podatke i predočili ih javnosti, možemo li reći da je vaša knjiga korisna za školsku povijesnu literaturu?
Nije na meni da to procjenjujem. Međutim, neki sam dan bio pozitivno iznenađen kada sam čuo da je u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, koja je na jako dobrom glasu, profesor povijesti svojim učenicima završnog 4. razreda citirao iz knjige.
FM: Recenzent Vaše knjige Stjepan Matković je naglasio kako je većina podataka iznesenih u knjizi dosad bila nedostatno elaborirana u radovima hrvatskih povjesničara. Koji je razlog tome?
Nažalost, jedan sam od rijetkih Hrvata koji je istraživao francuske arhive, a što se tiče razdoblja obrađenog u knjizi, možda i jedini. Ima, dakle, puno posla za naše povjesničare, ali ne samo u francuskim, nego i u arhivima drugih za hrvatsku povijest važnih država.
FM: Povjesničar Robin Harris podsjeća kako se ondašnja međunarodna diplomacija propustila uhvatiti u koštac s “hrvatskim pitanjem”. Što Vi mislite?
Važnost hrvatskog pitanja u prvoj Jugoslaviji nije se dovoljno ozbiljno shvaćala. Prošlo je otad više od pola stoljeća prije nego što je hrvatsko pitanje globalno riješeno, i to stvaranjem neovisne, suverene i demokratske Hrvatske. Ali ostalo je za riješiti hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, na način da Hrvati zaista, ne samo na papiru, budu potpuno ravnopravni s druga dva državotvorna naroda. To nije samo legitimno pravo Hrvata u Bosni i Hercegovini, to je i obveza Hrvatske kao potpisnice Daytonskog sporazuma, čiji je sastavni dio Ustav koji treba provoditi.
FM: Pripremate li novu knjigu i na koju temu?
Imam ideju, ali je još ne bih otkrio.
Fenix-magazin/MD/ Marijana Dokoza
