Razlika u primanjima u Njemačkoj značajno se povećala od 1990-ih. Jaz između viših i nižih primanja mnogi ljudi vide kao jedan od najhitnijih društvenih problema u Njemačkoj. Ali što zapravo razdvaja prihode?
Dvojica ekonomista s Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) ispitala su te pokretače i otkrila nešto iznenađujuće: “Povećanje nejednakosti gotovo da nije zbog plaća po satu, već prije zbog razvoja radnog vremena.
U razvoju radnog vremena je došlo do ogromnih promjena. Danas zaposlenici s niskim plaćama rade znatno manje nego prije, pišu istraživači DIW-a Carsten Schröder i Mattis Beckmannshagen.
Prekretnica u radnom vremenu
Sve do prijelaza u novo tisućljeće bilo je tako da su zaposlenici u nižim platnim skupinama niske prihode kompenzirali dužim radnim vremenom. Od tada se, međutim, odnos preokrenuo. U 2018. niske plaće po satu bile su povezane s manje odrađenih sati, dok su više plaće bile povezane s više odrađenih sati. Ovakav razvoj događaja posebno je povećao jaz u prihodima.
Prema rezultatima istraživanja promjena radnog vremena bila je prisilna, a ne dobrovoljna. Jer na temelju redovitih istraživanja DIW-a autori su utvrdili da se željeno i stvarno radno vrijeme razlikuju. Zaposlenici u nižim platnim razredima željeli bi raditi duže nego što zapravo rade. S druge strane, što su više platne skupine ili platni razredi, to više zaposlenika želi raditi manje nego što zapravo radi.
“Da su zaposlenici mogli raditi manje koliko bi trebali, nejednakost zarađenog dohotka porasla bi samo upola manje”, izračunali su istraživači.
S obzirom na veliki nedostatak radnika u Njemačkoj, ovo je dvostruka prilika. Kad bi se ljudima s niskim plaćama po satu moglo dopustiti da rade više prema svojim željama, to bi istovremeno moglo smanjiti nejednakost u prihodima i potaknuti rast. Preduvjet za to je preispitivanje poduzeća i politike. Iznad svega, kompatibilnost obitelji i posla te bolje mogućnosti produljenja radnog vremena u sektoru s niskim plaćama odigrali su veliku ulogu.
Jer razlika između željenog i stvarnog radnog vremena posebno je velika za majke i one koje počinju i vraćaju se na posao.
Ali kako su Beckmannshagen i Schröder došli do svojih zaključaka? Ostvareni prihod primarno određuju dva faktora: satnice i radni sati. Nejednakost dohotka ovisi o raspodjeli satnice, rasporedu radnog vremena i o tome kako se radno vrijeme mijenja u različitim platnim skupinama, odnosno korelaciji između satnice i radnog vremena.
Razlika između željenog i stvarnog radnog vremena
Istraživači su zatim usporedili rezultate nejednakosti u realnim satnicama i radnim satima sa željenim radnim satima. Oni se oslanjaju na podatke iz Sozioökonomischen Panelsa, odnosno redovitog reprezentativnog istraživanja.
Između 1993. i 2018. nejednakost u zarađenom dohotku značajno je porasla, najviše do 2003., a gotovo uopće od 2008. Samo 15 posto tog povećanja može se pripisati različitim kretanjima plaća po satu, oko 40 posto sve većoj nejednakosti u radnom vremenu i 45 postotak na postotak na gore spomenutu rastuću korelaciju između razine plaća i radnih sati. “Sve više, radnici s visokim plaćama po satu su i oni koji rade najdulje, povećavajući nejednakost u plaćama.”
Istodobno su se promijenile razlike između željenog i ostvarenog radnog vremena u platnim skupinama. “Ako pogledate sve zaposlenike, željeno radno vrijeme bilo je u prosjeku oko dva sata manje od stvarno odrađenih sati i 1993. i 2018. godine.” Sve u svemu, zaposlenici su htjeli i žele raditi manje nego što im je ugovorom predviđeno.
Ispod te površine, međutim, postoji ogroman pomak. Godine 1993. zaposlenici u donjih 20 posto piramide plaća htjeli su raditi u prosjeku četiri sata manje nego što su morali. “U 2018. ta se razlika preokrenula i željeni radni sati bili su nešto veći od stvarnih”.
U gornjoj petini piramide plaća slika je obrnuta: 1993. ti su “većo zarađeni” u prosjeku htjeli raditi sat manje. 2018. čak tri sata.
Kako mini poslovi i minimalna plaća utječu na prihod?
Godine 1993. godine zaposlenici u nižim platnim skupinama radili su u prosjeku 42 sata, danas samo 32. Važan razlog za to su različita pravila na tržištu rada. Različiti oblici marginalnog zapošljavanja olakšavaju prijelaz u radni odnos, ali ograničavaju radno vrijeme, primjerice s ograničenjem od 450 eura za poslove na koje se ne plaćaju doprinosi. Minimalna plaća također igra ulogu.
“Iako je nejednakost u plaćama po satu lagano pala posljednjih godina – između ostalog i zbog uvođenja minimalne plaće – smanjenje radnog vremena ne odražava se jedan prema jedan u raspodjeli bruto zarađenog dohotka”, pišu ekonomisti. Mnogi zaposlenici ne uspijevaju ostvariti svoju želju za dužim radnim vremenom. Ograničenja zarada, na primjer za mini i midi poslove, uz istodobni rast plaća na primjer povećanjem minimalne plaće na dvanaest eura vjerojatno će pogoršati ovaj problem.
Fenix-magazin/MD
