Mario Radić, zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta, osvrnuo se na Međunarodni dan nestalih osoba, kao i na najavljenu konferenciju za novinare Srpskog narodnog vijeća (SNV) i tzv. ‘Zajedničkog veća opština-Vukovar’ (ZVO), koje zapravo nije nikakvo vijeće, nego obična udruga.
Međunarodni dan nestalih može i treba tako nazivati svugdje u svijetu, međutim, u Hrvatskoj bi se to trebao zvati Međunarodni dan prisilno odvedenih, mučki ubijenih te više puta bagerom odtrpavanih i zatrpavanih na raznim lokacijama. Svi ti koji ne žele reći istinu o tome gdje se nalaze naši najmiliji, ne žele mir na ovim prostorima, a država koja ne želi znati za desetine tisuća posmrtnih ostataka na Kočevskom rogu, Teznom i ostalim raznim jamama te koja čak niti ne želi preuzeti ostatke, de facto će dovesti do situacije gdje ćemo ponovno imati takve grobnice u budućnosti.
Današnja vlast, i da želi, ne može to napraviti jer aktualna koalicija Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca svim silama pokušava napraviti potpuni zaborav na te monstruozne zločine, a istovremeno paljenje svijeća za pale hrvatske ratnike, mučenike, ali i njihove likvidatore potez je bez presedana.
Najavljena konferencija za novinare odvit će se predvečer u Vukovaru, vjerojatno kao nekakva predigra ponovnom pokušaju bacanja vijenaca u Dunav samo dan prije obilježavanja pada Vukovara, čime se želi u potpunosti izjednačiti ratne zločine i krivnju u ratu. Ja dobro znam što znači izgubiti nekoga u ratu i što znači nemati gdje zapaliti svijeću vlastitom ocu, kao što niti moja baka nije imala gdje zapaliti svijeću svojoj braći pobijenoj ’45. godine. Očito je da se povijest ponavlja, a ne stanemo li ovomu na kraj i ne skinemo li ih s grbače, očigledno je da će nam se prošlost opet ponoviti.
Također, napominjem da je na dan pada grada Vukovara održana sjednica tzv. ‘RSK’ pod predsjedanjem prethodnice današnjeg SDSS-a, tadašnjeg SDS-a, gdje u zaključcima te sjednice stoji kako im se trebaju predati kompletno svi zatvorenici kako bi im oni sudili. To ”suđenje” izvršeno je na Veleprometu i Ovčari, gdje je uz kompletnu pomoć mehanizacije JNA, tajnih službi Republike Srbije i lokalnog SDS-a izvršen najveći pokolj na teritoriju Hrvatske. Isto ovo dogodilo se nakon II. Svjetskog rata, kada su oružane snage tadašnje JNA izvršile masovne egzekucije, bestijalna zvjerstva te potrpali ljude po rovovima i jamama. Zločin izvršen u državnoj organizaciji i pojedinačni zločin nisu isti zločini.
Hrvatska povijest je povijest sakrivanja i zatiranja istine. Mi kao država ne brinemo o svojim najboljima koji su živote dali za ovu državu, a najgore među nama postavljamo u prve redove ili na rukovodeća mjesta i to će nas definitivno odvesti u propast. Moramo li sve iznova proživljavati? Jer tko ne pamti, iznova proživljava!
Fenix-magazin/MMD
