Naši iseljenici u Americi dolaske hrvatskih pjevača smatraju kultnim događajem. Ponose se svojim hrvatskim korijenima i u nekoj mjeri ih ističu
Danas ne postoji nitko u domovini i iseljeništvu tko ne zna makar za jednu pjesmu „kralja iseljeništva” – Mate Bulića. Pjevač rodom iz Hercegovine karijeru je gradio četiri desetljeća. Otpjevao je mnoge hitove, osvajao nagrade i nastupao u većini zemalja sa hrvatskom zajednicom. S Matom smo razgovarali o novim projektima, iseljenicima, Thompsonu, obitelji…
F: Čime se trenutno bavite?
– Zasad sam u Njemačkoj na odmoru. Ovdje mi padaju na pamet ideje o kojima razmišljam pa ih onda u Hrvatskoj realiziram.
F: Jedini ste pjevač iz iseljeništva koji je stvorio karijeru u domovini. Kako to objašnjavate?
– Karijeru sam gradio četrdesetak godina. Počeo sam u domovini a nastavio u iseljeništvu. U vrijeme rata smo radili mnoge humanitarne koncerte u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Publika je tada zavoljela moje pjesme i prihvatili su me kao svoga. I to traje do danas, kada je mladima vrlo lako doći do pjevača, slušati ih, pogledati što rade. Internet je učinio svoje. Ali opet, pjevač mora vjerovati u ono što radi. Mora znati prenijeti emocije i napraviti hit.
F: Osvojili ste mnoge nagrade. Brojite li ih? Znate li koliko ste nagrada osvojili na Večernjakovoj domovnici za najpopularnijeg pjevača u iseljeništvu?
– Naravno da ih brojim. Osvojio sam pet Domovnica. I ponosan sam na njih. Taj godišnji izbor u Bad Homburgu kod Frankfurta je postao jedan od najprestižnijih događaja u čitavom iseljeništvu. Stvoren je novi hrvatski brand i drago mi je zbog toga. Preko bare dolazak hrvatskih pjevača smatraju kultnim događajem.
F: Nastupate po Kanadi, Americi, Europi… gdje se najbolje osjećate?
– Teško je reći jer bih iseljništvo podijelio na ono preko bare i ovo europsko. Tamo preko bare dolaske hrvatskih pjevača smatraju kultnim događajem. Ljudi se tamo ponose svojim podrijetlom. Dovode svoje strane prijatelje da dožive tu atmosferu od koje se čovjek naježi. Ponose se svojim hrvatskim korijenima i u nekoj mjeri ih ističu.
F: Što je s europskom publikom?
– Europska publika je bliže domovini i bolje govori hrvatski jezik. Žalosti me što se u Americi i Australiji ne pridaje tolika važnosti hrvatskom jeziku. Djecu se ne uči dovoljno hrvatski jezik. Razumiju ga, ali ga ne govore. To bi trebalo mijenjati.
F: Ne čini li se ponekad da je vjera i domoljublje hrvatskim iseljenicima važnija nego Hrvatima u domovini?
– Ljudi ovdje žive u jednoj stabilnoj i urednoj pravnoj državi. Nemaju puno vremena i okrenuti su više sebi. Drži ih vjera u Boga i obitelj. Nama Hrvatima izvan Hrvatske obitelj je jako važno. U Hrvatskoj je nešto drugačije. Situacija je lošija. Država ne može ponuditi sigurnost svojim građanima, pa nije čudo da su rastrojeni, da pomalo gube nadu i vjeru. Tako slabi i obitelj.
F: Prijatelj ste i kum Marka Perkovića Thompsona, koji u svojim pjesmama često ističe vjeru u Boga i obitelj.
– Točno. Marko tako i živi. Često navratim kod njega. Ima petoro djece, koji su pravi anđeli. Kada dođem, prvo ih ispitam što je kod njih novo. Njegove dvije blizanke Cvita i Katarina znaju napamet Očenaš, mole se. Vjerujte, kada izađem iz njihovog doma, puno sam poletniji, sretniji. Oni su meni kao unučad. Marko i njegova supruga ih dobro odgajaju. Nažalost, vrijeme je svima hendikep, ali ako se hoće, može se posvetiti djeci.
F: Što mislite o novoj Thompsonovoj pjesmi „Maranata“ kojom je najavio novi album?
– S Markom sam od početka. Kada smo skupa, priča o svojim pjesmama. Upoznao sam biskupa Antu Ivasa koji je napisao tu pjesmu. To je izvanredan čovjek, jedan veliki propovjednik, pjesnička duša. Napisao je poučnu i dobru pjesmu koja ima sve elemente dobre pjesme. Ne znam hoće li biti hit. Ali, ni ne mora jer je napravio kvalitetnu pjesmu. Marko je napravio jedan veliki pomak. Da su mu pjesme uređene na engleskom, puno toga bi još više napravio. Svi muškarci žele sina, ali kćeri su Božji dar.
F: Često ističete da ste 30 godina u sretnom braku. Koja je tajna vaše bračne sreće?
– Povjerenje. Uspjeh svoje obitelji mogu zahvaliti najviše svojoj supruzi. Odlično je odgojila naše kćeri. Obje su završile fakultete. Jedna se udala i sada čekam vijesti o unucima.
F: Žalite li ponekad što niste imali sina?
– Svi mi muškarci najprije želimo muško dijete. Ali, tek kasnije čovjek shvati da je žensko dijete dar od Boga. Nisam bio na popisu kada je Bog tih godina dijelio sinove, ali sam izuzetno ponosan na svoje kćeri. Mislim da su ženska djeca puno brižljivija prema svojim roditeljima. I sam sam sin i uvijek sam zvao roditelje, pričao s njima, ali mislim da kćer drugačije sluša roditelje, bolje uviđa njihove probleme. Želim postati djed.
F: Kakav je bio Mate u svojim dvadesetima?
Kao i većina muškaraca u tim godinama. Volio sam nogomet, život, … Volio sam pjevati. Nisam bio iznimka a niti svetac. Smirio sam se kada sam se oženio.
F: Kada se osvrnete na svoj život, žalite li za čim?
– Ne žalim. Ali mi je krivo što sam se borio 40 godina da bih došao do vrh. Možda je to moglo biti brže i drugačije. Ne znam, možda sam se rodio u krivo vrijeme.
F: Jeste li zadovoljni prodajom novog albuma „Domu mom“?
– Apsolutno. U početku nije bila blistava prodaja. Ali kasnije kada su ljudi čuli pjesme i došli do CD-a, sve je krenulo. Prodaja je premašila očekivanja, i moja i Croatije Recordsa.
Preuzeto iz tiskanog izdanja Fenixa.
