Prije nekoliko godina odbacivali su političari u liberalnoj Nizozemskoj bilo kakvu mogućnost suradnje s Geertom Wildersom i njegovom strankom. Danas njegova radikalno desna opcija predvodi koaliciju vladajućih stranaka u Nizozemskoj. Istina, Wilders nije premijer. Pa ipak u vladi vodi glavnu riječ preko svojeg kolege Dicka Schoofa.
Piše: Dr. fra Luka Marković
S austrijskim desničarskim FPÖ-em se odvija sličan proces. Dojučerašnji protivnici bilo kakve suradnje s tom rigidnom desničarskom strankom prihvaćaju čak mogućnost da njezin predsjednik Herbert Kickl bude kancelar Austrije. U Italiji je na vlasti žena koja ne krije svoje desničarske poglede na politiku, dok u Francuskoj rigidna desnica i ljevica polagano izbijaju stolicu ispod Macrona.
Mađarskom drma već duže vremena čovjek po imenu Orban, koji se poigrava „povijesnim kartama“ te države, koje uključuju i teritorije susjednih naroda. Čak i u nordijskim zemljama jačaju desničarske stranke.
Otkud odjednom simpatije za desne?
Što se događa s europskim zemljama? Otkuda odjedanput tolike simpatije birača za opasne desne stranke? Dogodi li se i u Njemačkoj iznenađenje, te desničarski AFD u veljači dobije preko dvadeset posto glasova, što se s obzirom na napeto stanje zbog sve učestalijeg islamističkog terora ne može isključiti, to će pitanje biti još važnije.
Nažalost, etablirana, dobro uhljebljena, politička elita se tim pitanjem nije ozbiljno bavila. Nisu imali čak niti potrebe konzultirati se sa stručnjacima glede migracija, s onima koji bi im mogli pojasniti da bi se stanje moglo s vremenom zakomplicirati ukoliko se migranti ne integriraju u zapadno društvo, pogotovo ako se građani počnu osjećati nesigurno u vlastitoj zemlji.
Sustavno se kritiziralo opasne desničarske stranke a da se nikada nije postavilo pitanje zbog čega raste broj pristalica tih stranaka. Umjesto ozbiljne analize društvenog stanja, svu se krivicu svaljivalo na, navodne, izmanipulirane birače. Čak se razmišljalo i o zabrani radikalnih stranaka. Kao da je to moguće pored tolikog broja njihovih pristalica. Zabrana bi im samo još više podigla popularnost.
Vrijeme je
Nije se uzimalo ozbiljno niti to da istraživanja ukazuju da među njihovim biračima ima jako puno mladih i obrazovanih ljudi. Kako je to moguće? Vrijeme je za ozbiljnu analizu stanja u europskom društvu. Vrijeme je da se političke elite spuste na ulicu, popričaju s građanima, policijom, vatrogascima, liječnicima u hitnoj službi, da ih pitaju o njihovim problemima u susretu s pojedinim migrantskim grupama.
Neki razlog mora postojati za to oduševljenje birača rigidnom desnicom, a u zadnje vrijeme i opasnom ljevicom. Što se to dogodilo s dojučerašnjim biračima u liberalnim europskim državama, pa i onim najliberalnijim i najtolerantnijim, kao što su nordijske? Što je gurnulo birače u naručje ekstremne politike? Što je potaklo tolike mlade birače da s okrenu rigidnoj desnici?
Mogućnost sukoba civilizacija
U jednoj znanstvenoj knjizi sam već 2013. godine upozorio na mogućnost sukoba između dvaju civilizacija ukoliko ne dođe do bolje integracije azijskih i afričkih muslimana, ali isto tako da zapadna politika mora tražiti pravedno rješenje za palestinsko pitanje.
Integracija je moguća samo pod uvjetom, izričito sama naglasio u toj knjizi, ukoliko dođe do prosvjećenijeg odnosa prema Kuranu i islamskoj tradiciji, ukoliko tradicionalni islam prođe proces povijesno kritičkog istraživanja, koji je prošlo i kršćanstvo.
Integracija ne znači odustajanje od svoje vjere i tradicije, nego shvaćanje da je nasilje u ime religije nedopustivo, da nema ništa s istinskim vjerskim porukama, te da se mora poštivati svaku osobu. Treba jasno ukazati na to da religije nisu tu da vladaju nego da služe. Etablirana europska politika je tu zakazala. Nije uzimala ozbiljno čak niti upozorenja muslimanskih intelektualaca da bi se stanje moglo zakomplicirati ukoliko se dozvoli širenje radikalnog islama, onoga od kojeg su pobjegli, na koji niti europski čovjek nije navikao.
Promašaji elita
Etablirana politika dobiva danas ispostavljen račun za svoje promašaje. Nažalost, posljedice njihovih političkih promašaja mogli bi snositi svi dobronamjerni građani, kako muslimani tako i pripadnici drugih religija.
Europska povijest pokazuje jasno da nije bilo nikada dobro kad su kolo zaigrale radikalne stranke.
Dođe li do građanskih nemira, oni bi se mogli proširiti i na državne sukobe. Previše je rigidnih desničara koji bi rado prekrajali granice.
Putinov upad u Ukrajinu, kao i sulude najave budućeg američkog predsjednika Trumpa o prisvajanju tuđih teritorija, mogli bi potaknute i poneke europske rigidne desničare na sličnu ideju.
Destruktivne ideje
U društvenom kaosu rađaju se i destruktivne ideje. Razlog više za političare da se uhvate u koštac s problemima, i to na jedan demokratski način, što su poodavno trebali učiniti.
Možda još uvijek nije kasno upozoriti one migrante koji žele vratiti Europu nekoliko stotina godina unazad, da nisu dobrodošli. Bolje je da im to kaže demokratska politika, nego ona radikalno desničarska.
Možda još uvijek nije kasno potaknuti birače da ne daju glasove ekstremistima. A oni od hrvatskih političara i analitičara koji su oduševljeni Orbanom i Trumpom, pa čak i Putinom, jer ovi navodno brane kršćanstvo, bilo bi dobro da zavire malo dublje u povijest. Ali isto tako da se upitaju o kakvom to kršćanstvu sanjaju: onom koje bi trebalo poput radikalnog islama u Iranu silom nametati ljudima kako će živjeti ili o onom koje će im služiti, dajući svojim životom primjer?
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
