Kraj dvadesetoga i počeci 21. stoljeća protječu u zapadnim europskim društvima u sve jačem iskazivanju netrpeljivosti prema vlastitoj tradiciji.
PIŠE: Dr. fra Luka Marković
Zadnji slučaj u Münsteru je samo točka na ono što je normalnom čovjeku teško razumjeti. Uklanjanje križa iz poznate „Dorane mira“ (Friedenssaal) zbog održavanja sjednice G7, i to zbog navodne društvene neutralnosti u odnosu na religije, je nešto što bi trebalo zabrinuti njemačko društvo. Već duže vremena o odnosu društva i kršćanstva govore uglavnom političari koji su motivirani nekim čudnim idejama kako je moguća civilizacija bez tradicije.
O kakvim se nepoznavanjima i natezanjima radi, pa i o dodvoravanju određenim krugovima, pokazuju izjave pojedinih navodnih znanstvenika kako je zapadna civilizacija utemeljena i na islamu, a ne samo na grčkoj filozofiji, rimskom pravu i židovsko-kršćanskoj religiji. To da je islam danas vidljivo prisutan u zapadnom društvu, zahvaljujući sve jačiM migracijama, ne može zanijekati nitko razuman. To da muslimani u Europi imaju pravo na slobodu vjere, kao što je imaju kršćani, židovi, hinduisti ili budisti, neće zanijekati nitko dobronamjeran.
Površni analitičari i neznalice
Ali da islam pripada zapadnoj civilizaciji kao što to pripada kršćanstvo, mogu tvrditi samo oni koji malo znaju, a puno odlučuju. Istina, židovstvo, kršćanstvo i islam imaju iste korijene. Naime, Muhamed je utemeljio islam oslanjajući se na dvije spomenute religije, koje su nastale tisućljećima i stoljećima prije njegove pojave. To da u Kuranu nalazimo gotovo sve značajnije osobe iz Biblije, ne znači da je i na islamu utemeljena zapadna civilizacija, nego da ih je ovaj preuzeo. Poneki površni analitičari pronalaze, među ostalim, razlog za to u činjenici da su u arapskom svijetu prevedena mnoga filozofska djela i antičkoga perioda koja su tim putem dospjela do Europe.
Istina izgleda nešto kompliciranije. O tome mogu govoriti samo oni koji poznaju arapsku povijest, ali ne i nadobudni političari kojima su usta puna svega i svačega. Naime, ogromna većina prevoditelja s grčkoga na arapski su bili kršćanski autori u službi arapskih prevodilačkih škola, kao što je bila ona poznata u Bagdadu. Ali to i nije toliko važno za nastajanje zapadne civilizacije koliko one postavke na kojima je utemeljena. Nema niti jednog ozbiljnog znanstvenika koji će reći da je Kuran bio izvor za oblikovanje zapadne civilizacije.
Nažalost, pojedini političari, koji se oslanjaju očito na loše i nedobronamjerne savjetnike, vide ono što ne postoji. Pretpostavljam da je netko od tih nadobudnih ljevičara krivo posavjetovao ministricu Baerboock. Uostalom, među prisutnima na skupu G7 je bio vjerojatno jedan pripadnik budističke vjere kojemu križ ne bi smetao, kao što bi on osobno, vjerujem, očekivao da kršćanima ne smetaju stari budistički simboli u konferencijskoj dvorani u Japanu. Uostalom, budizam je jako tolerantna religija. Prije bi se moglo reći da je zasmetalo nekim ateistima, koji u netrpeljivosti prema kršćanskoj tradiciji, tko zna iz kojih razloga, ne vide da je pored negativnih pojava ta religija udarila temelje europskoj pismenosti, kulturi i humanitarnom djelovanju.
Što bi bila Europa bez kršćanstva?
Istina, s pravom se danas razgovara i o devijacijama unutar kršćanskih institucija i klera. Nažalost, razgovara se tako puno i glasno da se prešućuje te iste pojave pedofilije koje su u društvu puno prisutnije, pa čak i u obitelji. Ali te devijacije, koje treba osuditi, ne mogu potisnuti ono dobro koje je zapadna civilizacija naslijedila od kršćanstva.
De li je ministrica Baerboock vidjela potrebu za otklanjanje križa iz Friedenssaal u Tridesetogodišnjem ratu koji je vođen između protestantskih i katoličkih država, ne znam. Ako jest, onda bi trebala znati da rat nije vođen u ime Isusa iz Nazareta kojega je križ simbol, nego u ime prljave politike i želje da se ovlada drugima. Nema sumnje da je među klerom bilo onih koji su, ne samo u tom ratu, zloupotrijebili križ. Pa ipak križ nije izazvao Tridesetogodišnji rat, nego ljudska pohlepa za vlašću i kapitalom.
Recimo, rat u Ukrajini nisu izazvali tamošnji pravoslavci i katolici, nego prljava politika s ruske i zapadne strane, ona politika koja je htjela imati vlast nad tim prostorom. Čak niti to da ruski Patrijarh, koji nosi križ ispod vrata i govori o pravu Rusa na agresiju, ne ocrnjuje sve pravoslavce, nego određene grupe pravoslavnoga klera koje se dodvoravaju ruskoj ekspanzionističkoj politici. To da narod u Ukrajini danas pati, ne brine puno gospodare svjetske moći. Niti za vrijeme Tridesetogodišnjega rata, nije boljela glava one koji su križ zloupotrijebili, bilo da se radi o državnim ili crkvenim poglavarima, nego protestantski i katolički svijet koji je stradavao.
Šteta što gospođu Baerboock nije posavjetovao netko dobronamjeran i pojasnio joj da križ u Friedenssaal simbolizira mir, pobjedu dobra nad zlom, zlom koje je prouzročio Tridesetogodišnji rat. Jer u toj poznatoj dvorani u Münsteru, koju dođe vidjeti svaki svjetski državnik za vrijeme posjete Njemačkoj, nisu kovani planovi za početak toga ogavnoga rata, nego je postignut mir nakon toliko patnje. Sklanjati križ koji simbolizira izmirenje, na što je Münster posebno ponosan, je nerazborit i brutalan čin. Istina ministrica Baerboock se kasnije ispričala. Šteta što se nije konzultirala prije s onima koji bi je mogli istinski i dobronamjerno posavjetovati.
Rušenje tradicije
Križ je preživio tolike loše državne i crkvene poglavare, preživjet će i one u politici i kulturi današnje Europe koji misle da ga treba skloniti po svaku cijenu. Tu je još jedan problem koji površni analitičari društvenih gibanja ne shvaćaju. Rušenjem vlastite tradicije otvara prostor za neku novu, jer čovjek bez tradicije, s čime se slažu gotovo svi sociolozi i psiholozi, ne može živjeti. Ta druga je u Europi već jako vidljiva. Problem pojačava to da se ta druga, bolje rečeno njezini neki predstavnici, odnose prema individualnoj slobodi, pravima žene, toleranciji prema drugome i drugačijem, onako kako su se pojedini kršćanski poglavari odnosili prije dvjestotinjak godina. Iran i njegove mule su najbolji primjer za to.
Lijepo je bilo vidjeti zadnjih dana demonstracije u Njemačkoj protiv islamisitčke diktature u Iranu. Pa ipak bilo bi zanimljivije znati koliki broj njemačkih pridošlih muslimana smatra ispravnim ono što se u toj državi događa. Da je kojim slučajem konferencija G7 održana u nekoj dvorani s islamskim simbolima, nitko se ne bi usudio niti pomisliti da ih skloni, bez obzira što među prisutnima nije bilo niti jednoga muslimana.
Što reći na kraju? Tko sječe granu na kojoj sjedi, strovalit će se u određenom trenutku na zemlju – a možda i u provaliju. Vrijeme je da se u Europi čuje glas istinskih intelektualaca i poznavatelja povijesti umjesto iskompleksiranih ljevičarskih, navodnih, intelektualaca. Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se upita: QUO VADIS, EUROPA?
Fenix-magazin/SIM/Dr. Luka Marković
