Brojni hrvatski iseljenici su godišnje odmore iskoristili za posjetu obitelji i prijateljima u domovini. Ja sam odlučila sa obitelji obići zemlje u susjedstvu: Albaniju, Makedoniju i Kosovo.
Nakon kave na sarajevskoj Baščaršiji, krenuli smo prema Foči, a potom krivudavom starom cestom prema Nikšiću.
Krave na putu, iza njih nepregledna kolona auta, autobusa, kamiona i cesta prepuna opasnosti od odrona, rupa, bez štitnika. Jedna je to od najopasnijih cesta Balkana ali i jedna od najljepših jer nadaleko poznati kanjon Tare vas ostavlja bez daha.
Pogled na brojne rafting kampove smještene uz staru cestu daje naslutiti da je ovo mjesto idealno za pustolovine na vodi.
Dolazak u Podgoricu, glavni grad Crne Gore otkriva jednu novu sliku. Podgorica je sva “uglancana”. Nećete pronaći papirić na cesti. Međutim, kad se spustite do Bara, dočekat će vas kontejneri i smeće koje će vas pratiti cijelom balkanskom rutom kroz Albaniju, Makedoniju, Kosovo i natrag u Bosnu i Hercegovinu.
Cesta koja vodi od Bara prema Skadru sliči na neki seoski put na kojem ćete opet sresti krda krava. Prelaskom u Albaniju ta koncentracija smeća uz cestu se povećava. Dočekat će vas prizori, ne baš tako česti u današnje vrijeme: od čovjeka koji jaše na magarcu, do čovjeka koji na biciklu prevozi žive kokoši, konjskih zaprega …
Mercedes je ovdje najprodavaniji auto i onaj bogati dio staleža je jednostavno opsjednut njime.
Prometni kaos je priča za sebe. Baš nitko se ne pridržava nikakvih prometnih pravila. Na pješačkim prijelazima nitko nikom ne staje. Ali, ima i to svoj razlog. U Albaniji je 1991. godine bilo tek šestotinjak vozila. Danas se taj broj uvelike povećao ali se nije ljudi nisu naučili kulturi u prometu.
Albanci kažu kako su “bolje povezani pod zemljom nego na zemlji”
Tirana, glavni grad Albanije na prvi pogled djeluje kao veliko gradilište zgrada i trgovačkih centara. S druge strane, možete vidjeti i ekstremne oblike siromaštva. Uočljiv je i velik utjecaj američkih investicija u infrastrukturu. Međusobne simpatije se ne kriju, pa tako možete u gradu hodati ulicom Georga Busha i vidjeti ogromne reklame Coca-Cole.
Na Albaniju je veliki trag ostavila komunistička diktatura albanskog čelnika Envera Hoxhe, od 1945. do 1985. godine , koji je zemlju držao zatvorenu. Iz zemlje se nije moglo otići a niti ući, pa čak ni iznad nje letjeti avionom.
Hoxha je pod zemljom izgradio 700.000 bunkera, pa Albanci danas kažu da su bolje povezani pod zemljom nego na zemlji. Bunkeri i danas kroz suvenire simboliziraju ovu „zemlju orlova“ koje je Hoxha testirao bacajući bombe dok su unutra bili inženjeri.
Ako bi dobro izgradili bunker preživjeli bi. Albanija ima 3 milijuna stanovnika. Zemlja je to zastrašujućeg kontrasta između siromašnih kućica tranzicijskih gubitnika i raskošnih višekatnica novopečenih tajkuna koji su išli do te mjere da su gradili čak i srednjovjekovne dvorce. Ono što prvo primijetite kada uđete u Tiranu su bojleri na krovovima i spoznaja da je to grad koji ima 80 posto muslimanskog stanovništva a u gradu gotovo niti jedne pokrivene žene. U Tirani je jedino Ethem –begova džamija preživjela Enver Hoxhimov režim kao i katedrala sv. Pavla i Saborna pravoslavna crkva, a zračna luka nosi ime najpoznatije Albanke u svijetu, Majke Tereze dobitnice Nobelove nagrade za mir.
Generacije mladih ljudi odrastale su bez ikakvih blagodati života
Albanci s ponosom ističu dobre međusobne vjerske odnose a redovito napominju da je Albanija za vrijeme Drugog svjetskog rata uz Dansku jedina država u kojoj nije stradao niti jedan Židov. I sam Sveti Otac Ivan Pavao II je 2014., kada je posjetio prvi put Albaniju , proglasio je “modelom vjerske harmonije“. Ta vjerska tolerancija ima dva razloga.
Prvi je orijentacija albanskih kulturnih radnika u 19.st. na jezik kao osnovu nacionalne integracije. Tako albanski pjesnik i državnik Pashko Vasa 1825-1892) poručuje Albancima da ljude ne dijele po tome „idu li u crkvu ili džamiju“. Drugi razlog je snažan ateizam u doba komunizma.
Hoxha je 1967. Albaniju proglasio prvom ateističkom državom na svijetu, zakonom zabranivši teizam. Crkve i džamije su pretvorene u sportske dvorane, skladišta, kina. Albanci sebe prvenstveno vide kao naciju, a potom kao muslimane, katolike ili pravoslavce.
Generacije mladih ljudi ovdje su odrastale bez kafića, diskoteka, čokolada, gaziranih napitaka, alkohola dok je bogata politička klasa uživala sve blagodati zapadnjačkog svijeta u posebnim vilama. Te vile su se nalazile u dijelovima grada u koje se nije moglo ući sve do pada režima burnih osamdesetih i devedesetih godina. Danas je to poznato bogataško naselje Blloku mjesto gdje se mladi Albanci provode.
Ni višegodišnja izolacija im nije oduzela gostoljubivost
Albanija je devedesetih bila industrijski i gospodarstveni invalid, nerazvijene poljoprivrede, industrije i vidno je zaostajala za zapadom. I danas zaostaje, ali uče i rade. Zemlja je to u kojoj je problem krijumčarenja droge vješto skriven pod tepih. Vlasti pokušavaju uništiti korupciju i kriminal pa su osnovali komisiju.
Trenutno provjeravaju svih 800 albanskih sudaca, podrijetlo njihove imovine, upletenost u obavještajne službe i valjanost diploma . Od trenutno šezdeset ispitanih sudaca pola ih više ne može raditi svoj posao.
Zemlja je to ljudi, koje ni višegodišnja izolacija nije učinila negostoljubivima. Rado pomažu strancima iako loše govore engleski jezik. Pokušat će vam pomoći na bilo koji način. Tradicionalna kuhinja im se puno ne razlikuje od ostalih balkanskih zemalja, ali ima puno ribe i talijanskog utjecaja jer pomorska granica s Italijom udaljena je svega 72 kilometra.
Preporučujemo vam da kušate odlično pivo Korcha te Skenderbegov konjak, a ljubitelji rakije imaju izbor u rakijašnicama i po nekoliko desetaka vrsta rakija.
Ja sam kušala rakiju s paprom, ali ako ste slabijeg srca radije nemojte.
U suton smo krenuli prema Ohridskom jezeru i Makedoniji.
Fenix-magazin/Katarina Pejić
