Po povratku u München pregledavao sam elektroničku poštu. Posebice me je razveselilo pismo poslano od Jelene Ribarić Završki, učiteljice Hrvatske dopunske nastave u Bavarskoj. Ona mi piše: “Poštovani i dragi fra Jozo, na ovoj poveznici možete pogledati čime je rezultirao Vaš poklon meni. Hvala Vam!
U njezinom tekstu saznat ćete što sam joj svojevremeno darovao. Tekst donosim u cijelosti kako ga je poštovana učiteljica napisala:
” Ove smo školske godine na hrvatskoj nastavi “putovali” Republikom Hrvatskom. O hrvatskoj smo književnosti, jeziku, glazbi, likovnoj umjetnosti, sportu, kulturi i tradiciji učili putujući svim krajevima Lijepe Naše. Svoje smo putovanje, prema nastavnom planu i programu, trebali završiti na jugu Hrvatske, u Dalmaciji kako i priliči kraju nastavne godine i skorom odlasku na more.
Kako svaki učitelj ima određenu slobodu u izvođenju nastave, na nastavnim se mjestima Moosburg an der Isar, Freising, München – Nymphenburg, Germering i Neufahrn bei Freising odlučilo putovanje završiti u Sinju.
Zašto baš u Sinju? Učenici su o Dioklecijanovoj palači naučili sve pripremajući se za kviz znanja održan u veljači, svaki je od njih bio na barem jednom dalmatinskom otoku, gotovo svi znaju da Hajduk dolazi iz Splita, no za Zagoru većina je čula, ali tek u pjesmi.
Često su na nastavu donosili bočice vode kao pitke suvenire s putovanja u Hrvatsku, a učiteljica bi uvijek komentirala kako su je naučili da je voda tekućina bez boje, okusa i mirisa, no da joj Cetina nekako ima bolji okus.
Ipak, putovanje u Sinj potaknuo je jedan svećenik. Fra Jozo Župić, Sinjanin, svećenik u Münchenu, čuvar baštine, oteo je nametnutom zaboravu svojim predanim radom sjećanje na Josipa Kuletina, autora vojničke koračnice Sinjski alkari. Na predstavljanju svoje knjige učiteljici je poklonio CD Gradske glazbe Sinj, a sveta je učiteljska dužnost bila prenijeti i proširiti stečene spoznaje dalje. Tako je putovanje moralo završiti baš u Sinju.
Orili su se Sinjski alkari diljem Bavarske, a devedesetak mladih duša čulo je…
Zabavljali su se trčeći vitešku igru alku, a na kraju je red bio vratiti dicu materi – pokloniti se Čudotvornoj Gospi Sinjskoj.
Naučili su sve o slici Čudotvorne Gospe Sinjske i virtualno su zavirili u Muzej sinjske alke. Oduševile su ih fotografije raskošno opremljenih alkarskih momaka, ali i nasmijale jer su mnogi “momci” stariji od njihovih djedova. Maštali su kako bi divno bilo jahati na konju uz bistru Cetinu koja natapa polja Sinjske krajine.
Skupinu starijih dječaka, inače velikih zaljubljenika u hrvatsku povijest, jako je zanimalo što se dogodilo autoru koračnice uz koju su i sami trčali alku.
Svi su odreda obećali kako će jednoga dana, ako već ne s roditeljima, onda kad budu imali vlastitu djecu, posjetiti Sinj.
Jedan šesnaestogodišnjak sjetio se na kraju kako je s obitelji iz Hercegovine pješačio do Sinja, a jedan je devetogodišnjak kao iz topa ispalio kako u Sinju samo zna da je ondje gradonačelnik Miro Bulj.
Nikad se ne zna….
Možda se na tim nastavnim satima “rodio” neki zaljubljenik u puhačku glazbu, neki istraživač prešućene povijesti, ponizni hodočasnik… Nadam se kako će posijano sjeme ljubavi prema Domovini, hrvatskoj tradiciji, kulturi i hrvatskim korijenima dalje uspješno rasti u dječjim srcima.
Ipak, jedno je sigurno: doživjeli su Sinj kao zaista posebno mjesto i kući su otišli sretni. ”
U nastavku članka, poštovana učiteljica piše: “Sljedeće stranice sadrže neke stranice spomenara izrađenih za polaznike hrvatske nastave u školskoj 2024./2025. godini.”
Bilo bi vrlo zanimljivo pogledati te stranice u kojima otkrivamo mlade pjesnike koji svoje pjesme i molitve posvećuju Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, te njihove fotografije na kojima vidimo u njihovim rukama koplje i s kopljem povezanu alku koju gađaju poput sinjskih alkara ili Dječje alke u selima Vučkovići, Marići, te djece po Sinju.
Fenix-magazin/SIM/Fra Jozo Župić/ Jelene Ribarić Završki
