Nakon što je Fenix Magazin objavio priču čitateljice koja je nedavno iz Karlsruhea putovala autobusom prema Splitu, a koju možete pročitati na linku OVDJE, redakciji Fenixa se javila još jedna čitateljica koja je putovala istim autobusom, te napomenula kako i ona želi dodati svoje iskustvo s tog putovanja.
Čitateljica je Hrvatica iz okolice Stuttgarta (podatci o imenu i prezimenu poznati redakciji) te je u autobus ušla u Stuttgartu. I ona je putovala u Split. Kad je stigla u grad podnu Marjana, za Fenix je poslala i fotografije s glavnog kolodvora u Splitu.
Njezinu priču prenosimo u cijelosti….
Rođena sam Splićanka, već dugo živim u Njemačkoj, u okolici Stuttgarta. I kao i mnogi drugi Hrvati, u domovinu odlazim jednom ili dva puta godišnje, onako kako nam financijske i druge mogućnosti dopuštaju. Uputila sam se autobusom na putovanje u domovinu jer sam dobila jeftiniju kartu, i mogu ponijeti više kufera. Kad sam ušla u autobus u Stuttgartu, putnici su još mogli držati potreban razmak.
No, ostale stvari u autobusu nisu baš funkcionirale najbolje. Iako su vozači bili ljubazni, u autobusu nije radila internetska veza, a u ponudi s kartama je to navedeno. Imala sam još 5 posto baterije na mobitelu i pokušala ga napuniti stavljajući punjač u utičnicu u autobusu, no bez uspjeha. Odem do drugog mjesta, ni tamo nemam sreće. Naposljetku upitam vozača.
– A ne radi nam ni Internet, a ni struja – odgovara mi.
– Što onda da činim? Ima nas još koji ćemo sigurno morati u neko doba noći javiti svojima da dolazimo, di dolazimo, di će nas čekati, kako ćemo javiti ako nam mobiteli ne rade – kažem mu.
Moram reći da je vozač bio ljubazan i stavio mi je puniti mobitel u utičnicu na mjesto iza njegovog, ono koje je uvijek rezervirano za vozače. Nastavili smo put, nekoliko puta je autobus stajao, primao nove putnike koji su još uvijek mogli držati koliki toliki razmak. Ali kad smo stigli u München, nastao je kaos. Sve više ljudi je ulazilo u autobus, ispred autobusa puno ljudi, mislila sam da su se došli pozdraviti s nekim svojim, da to nisu sve naši putnici. Ali, kasnije se ispostavilo da ipak jesu. Opet sam otišla do vozača i pitala ga mogu li koristiti wc u autobusu.
– Ma možete, ali je šporak (prljav) – kaže mi vozač.
Odlučim otići u javni wc na kolodvoru u Münchenu i za to prema uputama vozača imam samo pet minuta. Kad sam se vratila, šokirala sam se. Autobus pun puncat putnika. Nema razmaka, što je potrebno zbog koronavirusa, trebalo bi biti jedan putnik na dva mjesta. Moj sin je putovao prije tjedan dana za Split i njemu je i bilo tako.
– Mogla bih ja ovo prijaviti – šalim se pred jedim putnikom.
– Možete vi prijaviti koga hoćete, ali ovo je München, tu ulazi najviše ljudi – odgovara mi on.
Odem do vozača i pitam ga: – Kako ćete ovako poštovati mjeru o međusobnom razmaku putnika? Pa ovo je zabranjeno.
– Ma koji razmak, dajte, nemojte se toliko bojati – odgovara mi vozač.
Vratila sam se na svoje mjesto, a čovjek koji je sjeo pored mene se ispričavao.
– Oprostite, ali ja moram ovdje sjesti – kaže mi.
– Ma ništa, sve u redu, odgovaram mu.
Neko vrijeme je nosio zaštitnu masku, ali je ponavljao koliko mu je teško disati, pa sam mu rekla kako je zbog mene ne mora nositi. Ionako je dosta njih u autobusu nije nosilo, a i cijela ova situacija nije imala nikakvog smisla u svrhu zaštite od korone.
Netko je komentirao kako će nas Slovenci na granici ionako “prepoloviti”, odnosno razdvojiti u dva autobusa, ali to se nije dogodilo.
Nastavljamo putovanje prema Austriji kad najednom šok! Osjeti se nemogući smrad. Netko je koristio wc u autobusu, i kad je otvorio vrata, toliko je smrdjelo da smo hoćeš-nećeš, morali staviti maske. Normalno bi bilo da netko od vozača (bila su trojica koja su se izmjenjivala) svaki put kad netko upotrijebi wc, dezinficira unutrašnjost ili makar bravu od vrata wc-a, ali nitko to nije činio.
Stigli smo na austrijsko-slovensku granicu, Slovenci su nas izveli iz autobusa, pregledali dokumente, i mogli smo nastaviti putovanje. Slično je bilo i na slovensko-hrvatskoj granici s time da su nam hrvatski granični policajci na ulazu u Hrvatsku uzeli i kontakt brojeve u slučaju da netko iz autobusa bude pozitivan na koronavirus.
Nije nemoguće. Pa pun je autobus ljudi koji stižu iz raznih gradova i mjesta u Njemačkoj, od Dortmunda, Stuttgarta, Karlsruhea, Münchena….Svi sa kojima sam razgovarala su kazali kako ih je više strah od mjera i samoizolacije na odmoru, nego od same korone. Jedna je žena kazala kako ona mjesecima čeka da ode kući, neki su došli da dulje vrijeme, neki tek na nekoliko dana i nikome se odmor ne provodi u samoizolaciji. Mogli bi sad neki reći, pa zašto idemo autobusom i riskiramo. Ali, koliko je njih koji ne voze, nemaju automobile, ili im je karta za vožnju autobusom jeftinija. Razni su razlozi zašto se ljudi odlučuju na putovanje autobusom. Većina nas ne odlazi na ljetovanje i odmor, mi odlazimo svojoj kući, zaključila je u svom pismu čitateljica portala Fenix-magazin.de
Fenix-magazin/MD
