Iako se često u svagdanjem razgovoru napominje kako je povijest učiteljica života, poneki političari nikako to da shvate ozbiljno. Uzrok za to leži u želji narcisoidnih političara u malim narodima da sebe prikažu velikim igračima na globalnoj razini. Znaju oni dobro da nisu nikakvi značajni velikani, pa ipak koriste svaku priliku kako bi svojim narodima pokazali da uživaju veliki ugled među europskim i svjetskim moćnicima.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Nažalost, od tog nagona za važenjem, biti značajniji nego što jesi, pati dobar dio političara utranzicijskim zemalja. Neki se razmeću svojom važnom ulogom na razini Europe, a drugi svijeta.
Put lažnog sjaja
Pa ipak srpski političari su bez premca na tom putu lažnog sjaja. Vučić se ponovno hvali razgovorima s Putinom i Trumpom, uvjeravajući naivne Srbe kako bez njega nema svjetske politike. Nedostaje samo još i njegova izjava kada će napokon zaustaviti agresiju Rusije na Ukrajinu.
Kad bi i to rekao, Srbi bi mu povjerovali. Velik je vožd u njihovim očima. Uostalom, što reći o narodu koji stenje zbog posljedica loše ekonomije,dok istovremeno vjeruje Vučiću da je njihova zemlja najprosperitetnija u okruženju. To što pola umirovljenika u Beogradu živi u bijedi, mnogim nije toliko važno koliko uvjerenje da imaju najboljeg i najuglednijeg svjetskog političara s prostora bivše države.
Mnogi su oduševljeni Vučićevom pričom kako je među prvim europskim državnicima razgovarao s novo izabranim američkim predsjednikom Trumpom. Čak se ne žele sjetiti niti one sramotne scene od prije nekoliko godina, koje bi se postidio svaki drugi narod, u kojoj Trump sjedi za svojim raskošnim radnim stolom, a Vučić na klupici ispred njega kao školarac pred direktorom škole, čekajući da mu očita lekciju zbog lošeg ponašanja.
Da je Trumpu stalo do Vučića i Srbije, dočekao bi ga kao svakog drugog državnika, s dužnim poštovanjem i uvažavanjem. Kako bi mogao izgledati sljedeći susret Vučića i Trumpa? S obzirom na Vučićevu priču da je među prvima telefonirao s njim, čovjek bi mogao očekivati razgovor za okruglim stolom, i to bez novinara, kako bi mogli usuglasiti mišljenje oko najvažnijih svjetskih problema, pogotovo onih u susjedstvu.
A kako bi taj susret, realno gledajući, doista mogao izgledati? Trump bi vjerojatno i ovaj puta sjedio bahato za svojim radnim stolom, a Vučić na tronošcu, s koljenima do brade, dok bi pored njega na podu sjedio Dodik, kako bi ipak bio nešto niži od svojega ideološkog šefa.
Neka Hrvata nema, pa makar Srbi morali klečati pred Trumpom
Niti to ne bi smetalo mnogim Srbima. Važno je da na vidiku nigdje nema hrvatskih političara. Neka Hrvata nema, pa makar Srbi morali klečati pred Trumpom. Ali tko zna, možda do Trumpa ipak dotrče prvo hrvatski političari. Uostalom i među njima ima onih koji su ozarena lica dočekali njegovu pobjedu. Zašto ne? Šteta što Trump za njih nikada čuo nije, niti će poželjeti čuti.
A što je s onim za koje je možda čuo? Mudro su postupili. Čestitali su Trumpu kao što bi to učinili i Bidenu da je pobijedio. Uostalom, svejedno je tko je u Americi predsjednik.
O onim najvažnijim stvarima odlučuju Kongres i Senat, a dobrim dijelom i duboka država. Što se Srbije i Hrvatske tiče, bit će onako kako je bilo i do sada. U očima naroda će njihovi političari biti značajni igrači na europskoj i svjetskoj sceni, jer im to ovi sustavno sugeriraju. Hrvati su ipak u boljoj poziciji.
Vučićev položaj je puno kompliciraniji
Ako ih Trump u slučaju posjete i posadi na običnu stolicu, neće se osramotiti, jer se nisu razbacivali velikim prijateljstvom s njim. Vučićev položaj je puno kompliciraniji. Bude li ponovno sjedio na običnoj stolici ili, ne daj Bože, na tronošcu, shvati će Srbi da je malen iako je jako visok.
Možda ipak narod napokon progleda i shvati da puno hvalisanja, suza i visina ne određuju mudrost i značaj jednog političara. Što bi se moglo dogoditi tada? Ništa posebno. Tako će biti sve dok se narod jednoga dana ne strovali u provaliju i shvati da je vožd slijep.
Uostalom tu opčinjenost voždom, nije nitko tako lijepo opisao kao srpski pisac Domanović. Narod slijedi vožda, ne znajući da je ovaj slijep. Tek kad se strovalio u provaliju, počinje preispitivanje da li dobro vidi onaj koji ih predvodi. Utoliko se može reći da nije kriv samo narcisoidni vožd jednog naroda, nego i sam narod koji mu toliko slijepo vjeruje.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
