Neka su druga vremena. Nekima dobra, nekima strana, a nekima pomalo i neprimjerena, pa i nesuvisla…
Žena postaje sve ravnopravnija muškarcu, neke su čak u karijeri uspješnije od muškaraca.
Govori se, misli i udara pojom ravnopravnost žena s muškarcima. Ali, što to znači? Je li žena doista jaka kao muškarac? Ili je ravnopravnost samo uzdizanje njenog ega?
Zar mi žene ne tražimo u muškarcima svog zaštitnika? Postoji li žena koja unatoč tome koliko ju je neki muškarac povrijedio i ma koliko odlučila i mislila da može sama, duboko u sebi, u nekom tajnom kutku svoga srca, ne priželjkuje da je muškarac štiti? Vjerujem, kako ta ne postoji. Jer nema žene koja kroz život želi kročiti sama. To je poput nekog zakona prirode, još od početka svijeta. Muškarac je jači i štiti ženu.
Čak i najuspješnije žene svijeta od njemačke kancelarke Angele Merkel do Hillary Clinton pa i naše Kolinde, ponekad zasigurno budu samo osjetljive žene u naručju svog muškarca.
Došlo je vrijeme kad je žena uspjela probiti barijeru samostalnosti i razbiti predrasude o ženskoj uspješnosti. Nije stvorena samo za kuhinju i odgajanje djece.
To vrijeme je većina muškaraca uzela na nož i njegovim vrhom paraju žensko uvjerenje da žena može biti u njihovom rangu. Jaka i sposobna.
Baš sam neki dan s poznanicama vodila temu ženske ravnopravnosti. Imale smo različita mišljenja. Jednima je to bilo u redu, drugima previše, a treće su se pitale zašto žena uopće želi biti jača od muškarca. Zbog egoizma, sputavanja muškarca, dokazivanja…?
Iako neki muškarci podržavaju emancipiranu ženu, većina ih se zapravo boji. Emancipirane i moćne žene često teže pronalaze partnera jer muškarci ne žele imati ženu iznad sebe. Boje se da ih se pored moćne žene ne gleda kao na slabiće.
Na njihovu nesreću su žene shvatile da nisu stvorene samo za kuhinju i obitelj, ali obitelj zato najčešće i stradava. Ipak, uspješna i moćna žena je ona koja je uz karijeru uspjela sagraditi i očuvati obitelj i pritom zadržati svog muškarca kao zaštitnika onoga što ona jeste. Takva žena je kraljica.
S takvom ravnopravnošću se ja slažem.
Imam jednu kolegicu koja i danas uvjerava kako je ona emancipirana, u duši jaka feministica i koja se uvijek posvađa s nekim kad se počne s temom odnosa muškaraca i žene. Sjećam se kad je jednom zatrebala muškarca. Zapravo se posvađala sa svojim partnerom jer joj nije mogao složiti kućicu za psa kojeg je netom kupila u vrijeme kad je ona htjela.
“Dragi zašto mi to sad ne možeš napraviti?” – pitala ga je u telefonskom razgovoru kojemu sam nazočila.
Čovjek je rekao da ne može doći kod nje jer ima posla, a upravo se nalazio na krovu neke kuće koju je gradio.
“Ma hajde, možeš ti to. Večeras, treba je samo sastaviti. Već sam je kupila”, rekla mu je nježno.
No, kad je shvatila da ništa od pseće kuhinje, poludjela je i posvađala se s njim, prekinula razgovor i ljutito rekla: “Kreten ima posla, moš misliti!”
Upitam je sa smijehom: “Pa zar nisi ti feministica? Zar vi ne pravite pseće kućice? ”
“Ma daj, muči!” , drsko je odgovorila.
Eto drage moje, bile mi jake feministice, nemoćne ili samo uspješne žene, ipak nam treba muškarac za određene poslove. Zato pripazite i zapamtite: feminizmom se ne dolazi do muškarčevog srca, volje i pokornosti, već nježnim diplomatskim ženskim mozgom! Baš onako kako su nas učile naše bake…
Marina Bilić
