Hrvatskom kruže memorandumi i memorandumska posla. Fokusiranost javnosti je najčešće usmjerena na provokacije, odnosno programske politike političkog srpstva, koje su odavno prestale biti provokacije, iako ih po navici javnost tako karakterizira. Kapljica iz oblaka nije kiša, no milijuni kapljica jesu kiša. Tako poruke s naslovnica “Novosti” odavno nisu provokacije, negu su izraz stoljetne ubilačke srpske politike.
Pogrješno je tu politiku nazivati velikosrpskom i četničkom, jer to djeluje selektivno i otvara prostor iluzijama u mogućnost neposrednih ili skorih promjene, što nije razumno očekivati s obzirom na sve više vrlo relevantnih analiza i tisuća objavljenih dokumenata, koji potvrđuju zastrašujući neprekinuti višestoljetni kontinuitet srpskih nacionalnih težnji i ciljeva. To su već stoljećima srpske programske politike.
Jedna od najrazornijih posljedica tih politika danas je to što su mutirale u saveze sa svakim tko može imati bilo kakav specifičan interes u Hrvatskoj, te što su postale legalne u državnom i društvenom sustavu formalno samostalne hrvatske države.
Zato u tom kontekstu treba gledati zadnji javni istup glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji po klasičnoj islamističkoj matrici godinama koristi hrvatsku državnu poziciju i društvenu strukturiranost za promociju krajnje islamističkih namjera, ogađivanjem hrvatskih političkih zahtjeva u Bosni i Hercegovini, matricom svrstavanja hrvatskih političkih lidera u potpuno istu ravan sa srpskim liderima i dokazanim protagonistima srpske zločinačke politike, što je ulaz za kriminalizaciju hrvatskih suverenističkih težnji u BiH, ali i zaklon i opravdanje za zločinstvo bošnjačkih izrazito islamističkih ciljeva protiv hrvatskog naroda.
Zašto Hadžihafizbegovića povezujem s Pupovcom?
Zato što u njegovom javnom političkom, za sada samo aktivizmu, koji je uvijek predvorje ili inačica konkretne politike nema nikakve razlike u odnosu na Pupovca, sa stajališta nacionalnih hrvatskih interesa.
U razlozi su posve isti i nimalo ne ovise o Pupovcu i Hadžihafizbegoviću.
Oba se, kao i Radin, a sve više i Kajtazi ponašaju tako zato što je hrvatska državna, politička i društvena otvorenost i benevolentnost prema političkom srpstvu opasan zloćudni tumor, koji sa svoje primarne točke ili epicentra emitira metastaze u sve elemente hrvatskog nacionalnog organizma, silno ga slabi i potiče sve etničke elemente u Hrvatskoj na pokušaj zauzimanja što boljih pozicija prilikom komadanja organizma koji se tako uništava. To je izrazito uočljivo u islamskoj zajednici u Hrvatskoj, koja je izrazito snažno za samo dvadesetak godina bošnjizirala hrvatske muslimane, stvarajući svakim danom sve jasnije od njih i njihovih organizacija satelite sarajevskih bošnjačkih politika po potpuno istom modelu po kojemu Pupovac služi beogradskim politikama.
Nema ni jednoga razloga da se istim primjerom sutra ne povedu mađarska i talijanska etnička skupina, iako u ovome trenutku to ne izgleda realno. No, onaj tko šakom i kapom rasipa svoje naslijeđe i vrijednosti doslovno poziva sve zainteresirane da dođu na pir i tako više ili manje zadovolje svoje neočekivane ili do jučer nerealne interese. Nitko se ne odriče lakoga plijena.
Zato se valja odmah i žurno prestati iščuđavati “provokacijama” i zgražati se nad njima te pogotovo dokazivati iznošenjem obrana u javnom prostoru protiv sve učestalijih incidenata i optužbi. To su osmišljene i ciljane politike koje treba sasjeći u korjenu sustavnim državnim i političkim rješenjima na način da nikada nikome ne padne na pamet ući u hrvatski dom i zloupotrebljavati gostoprimstvo.
Fenix-magazin/Marko Ljubić
