Bilo je prohladno jutro, zadnji dan studenog, hladno je, a još hladnije u srcu pri pogledu na mlada lica u autobusu koji je vozio iz Mostara za Dortmund.
Mladost je sama po sebi vesela i trebala bi koliko toliko biti bezbrižna. Kažem , trebala bi….jer ova mladost to sigurno nije!
U samo jednom danu pregršt putnih karata u jednom smjeru za put u “obećanu zemlju”!
Govori o tome i priča jednog mladića iz Livna. Kaže: “Radio sam u Njemčkoj pola godine i bilo mi je lijepo. Gazda Švabo, dobra plaća i stan. Vratio sam se s nešto ušteđevine i kupio auto. Počeo sam raditi u Livnu, četiri mjeseca nisam imao slobodnog dana. Kad bih pitao šefa za slobodan dan, uvijek bi odgovarao neka se strpim.
Više nisam mogao. Mlad sam momak i volio bih bar jedan dan imati slobodno.U Švabe sam imao dva slobodna dana i dobru plaću. Ma ova nepravda ovdje mi najviše smeta. Sad nas trojica, ćaća, brat i ja, radimo u tri države. Sestra i mater kući. Sestra studria, peta je godina i lčim završi i ona će vani. Vidi i ona sve i ne može se pomiriti s tolikom nepravdom. Tko god ode jednom i vidi kako se vani živi, teško će se vratiti i opet gledati istu nepravdu. Puno je naših u Njemačkoj.Samo u jednom malenom mjestu gdje mi ćaća radi ima dvadeset obitelji iz našeg kraja”-priča mladi Livnjak na pauzi uz kavu dok mu hladni vjetar šiba obraze.
Jedna 23-godišnjakinja iz mjesta u blizini Mostara kaže: “Baš jučer sam odradila smjenu u kafiću i jutros krećem u Njemačku. Radit ću kao spremačica dok ne usavršim jezik. Morala sam otići jer mi nije bila plaća dobra, a previše sam radila”.
Slična je priča i 27-godišnjakinje iz Čapljine. No, ona nije mogla pronaći posao ni u domovini, ali ni u Njemačkoj u svojoj struci.
“Nema što nisam pokušala.Stvarno baš sve. Evo, ponijela sam sve diplome koje sam prevela i sve nagrada koje sam osvojila. Ništa mi to nije pomoglo da nađem posao ovdje. Sve smo pokušali.. U Njemačkoj se neću baviti poslom svog fakultetskog obrazovanja. Išla sam na tečaj za njegovateljicu.Tako se najbrže dođe do posla. Pisala sam im od kuće i rekli da dođem. Malo sam tužna jer ostavljam svoju obitelj i prijatelje, svoj kraj, ali izbora nema, kaže”, 27-godišnjakinja.
Mladić iz Ljubuškog radi preko student servisa kako bi mogao plaćati fakultet. Kaže, čim završi fakultet, ide u Njemačku.
“Bio sam ljetos dva mjeseca u Njeamčkoj, radio sam, gazda mi platio novac za kartu i kad sam dolazio i krenuo kući. Radi se jako puno u Njemačkoj, ali te i cijene. Sad idem opet, jer imaju malo više posla oko božićnih blagdana, pa idem kao ispomoć”, kaže mladić iz Ljubuškog.
Tužna je priča i jedne žene iz Mostara koja je na pragu 60-te godine, spakovala kofer i krenula u Frankfurt. Kaže, nema izbora. –
“Ima nekoliko onih koji imaju i uživaju, a mi ostali propadamo iz dana u dan. Ne mogu reći da sam gladna i žedna u Mostaru, ali ne želim gledati tu nepravdu, i zato idem raditi u Frankfurt”, rekla je.
To su samo četiri priče, četiri sudbine, četiri karte u jednom smjeru, u jednom danu iz Hercegovine. A što je sa ostalima? Nisam htjela dalje pitati jer me bilo strah od toga koliko će ih odgovoriti da imaju kartu za jedan smjer.
Na žalost, malo kome to smeta….
Fenix-magazin/Daniela Škegro
