Mnogima je ovaj Uskrs prvi u Njemačkoj. Velik broj hrvatskih vjernika u njemačkim crkvama u kojima Hrvati slave sv. Misu, među njima stotine novih lica, najjači su dokaz broja Hrvata koji su iz domovine došli u Njemačku.
Jedna od njih je i Mara Š., iz Hercegovine koja odnedavno živi u Hamburgu. Odrasla je u malenom hercegovačkom mjestu u skromnoj kršćanskoj obitelji. Kao i u svim katoličkim obiteljima tog kraja čuvali su se i njegovali svi vjerski običaju. Tako odgojena osoba, njegujući vjerske običaje živi cijeli život, pa i u slučaju da ode sa svog ognjišta kao što je to slučaj s Marom iz Hercegovine.
– Ovo je moj prvi Uskrs u tuđini. Pola godine nakon majčine smrti odlučila sam spakovati kofere i potražiti neke bolje uvjete za život.Majka je bila jedino što me obvezivalo ostati i boriti se u svom kraju. Nakon toga nije bilo više smisla boraviti u okruženju koje ti ne dopušta da se razvijaš kao čovjek,a pogotovo nama koji smo kako kažu “obični ljudi”. Godinu dana sam već Hamburgu. Ne volim uspoređivati jer se neke stvari ne mogu usporediti, jedino što mogu reći da sam puno rasterećenija i mogu sebi priuštiti više toga dolaskom u Njemačku, kaže Mara.
U vrijeme blagdana joj je najteže.
– Zapravo, tad najviše razmišljam o razlici života ovdje i u domovini. Tako je bilo za Božić,a isto sada i za Uskrs. Ne može čovjek protiv toga. Još kad nemaš roditelje,a svoju obitelj nisi stekao,onda moram priznati da me obuzme tuga i sjeta. Prolazi tad čovjeku sve kroz glavu. Čim se primicao Uskrs razmišljala sam o tome kako smo ga provodili u mom kraju u Hercegovini. Mater bi oko kuće nabrala ljubičica ,brnduša i maslačka i potopila u lavor s vodom.To bi nas ujutro čekalo da se umivamo na Cvjetnu nedjelju. Onda bi znala reći da se taj ostatak vode i cvijeća prolije ispred ulaznih vrata kuće da se Isus dočeka s cvijećem. Kroz cijelu Korizmu se molio “Gospin plač”.
Navečer kad bi svi pozavršavali svoje obveze, mater bi stavila u šparet kruh da se peče, a mi bi onda molili svi zajedno. Teško mi je ne pustiti suzu prisjećajući se toga. Na Veliki petak bi se išlo obiteljski na Križni put. Subotom bi bojali jaja. To bi uvijek bilo u ljusci od luka koje bi na kraju ukrašavali voskom ili listovima biljaka.
U nas bi se znalo reći da je otrovna kupovna boja i služi za ukras samo,pa tako u našoj kući se uvijek bojalo isključivo u ljusci od crvenog luka. Subotom bi se pripremala mnoga domaća slana i slatka jela. Na Božić i Uskrs nikad nije smjelo nedostajati ničega na stolu, a za ostale dane kako se snađe, prisjeća se Mara.
Kaže, uz sva jela neizostavan je bio milibrod slatki kruh. Puno toga što se gotovo izgubilo danas. Jela su se blagoslivljala u crkvi. Za Uskrs bi odjenuli pretežno svi bijele košulje i išli na sv.Misu.
– Nakon sv.Mise bi se zadržali pred crkvom u čestitanju i tucanju s uskrsnim jajima. Nakon toga bi slijedio uskrsni ručak u krugu obitelji koji bi započeo kratkom molitvom i posipanjem svete soli po uskrsnim jajima prije već bi ih kušali. Za nas djecu je to bilo posebno jer bi nakon ručka išli do susjeda noseći u malim pletenim košaricama svoja jaja.
Neovisno kako bi prošli i koliko jaja ponijeli sa sobom uvijek smo se vraćali s puno većim brojem jaja i s kolačima koje su virile iz naših pletenih košarica. Zapravo,to je ono što u čovjeku budi sjetu i na što koliko god se trudio,ne možeš,a da suza sama ne poteče iz oka, govori Mara.
U Njemačkoj je, kaže, drugačije. Toplinu tog roditeljskog doma je nemoguće s ičim zamijeniti. Miris majčina kruha koji se širio domom i dvorištem. Graju djece koja se veselo nadvikuju i žele da baš njihovo jaje “pobjedi”.
– Ponijela sam sa sobom duh Uskrsa jer tako sam odgojena. Pripremila sam i jelo bez obzira na to što sam sama jer su moji par prijatelja otišli za blagdane u domovinu. Obojala sam jaja na dva načina, onako kako su me učili dok sam bila dijete i sad ovim “modernim” bojama. Sveta misa je nezaobilazna na taj dan. Kroz glavu mi je sinula misao da poslije ručka pokucam ovim susjedima na vrata i onda se sjetim da su do mene na katu malezijska, turska i marokanska obitelj. Zbog toga ću svoj prvi Uskrs u tuđini provesti mislima u domovini i u sjećanju na topli obiteljski dom moje rodne Hercegovine – zaključila je.
Fenix-magazin/Daniela Škegro
