Dr. sc. Luka Ilić rođen je i odrastao u Karlovcu. Protestantsku teologiju i povijest studirao je na sveučilištima u Bruxellesu, Amsterdamu i Philadelphiji. Od 2002. godine, dr. sc. Luka Ilić je u braku s prof. dr. sc. Angelom Ilić. Supružnici Ilić imaju dvoje djece: kćer Matteu i sina Massima. Radio je kao profesor na Visokom evanđeosko-teološkom učilištu u Osijeku i kao znanstveni suradnik na Leibnizovu institutu za europsku povijest u Mainzu. Kao svećenik, pak, radio je u Zemunu, Haddon Heights, New Jersey, nakratko i u Rijeci, a trenutačno je zaposlen kao protestantski župnik u Ravensburgu, u blizini Bodenskog jezera. Dosad je objavio četrdesetak znanstvenih radova, dvije knjige o Matiji Vlačiću Iliriku (jednu u Puli i jednu u Göttingenu). Član je uredništva triju znanstvenih časopisa, a nedavno je na Sajmu knjiga Frankfurtu govorio o Matiji Vlačiću Iliriku.
FM: Na Frankfurtskom sajmu knjiga govorili ste o liku i djelu Matije Vlačića Ilirika – Labinjanina, učenika Martina Luthera. Rekli ste da je Vlačić poznatiji u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. Zašto?
Rekao bih zato što u Njemačkoj ima više od 20 milijuna protestanta. Svaki protestantski svećenik zna o Vlačiću. O njemu se uči na satovima crkvene vjeroispovijesti i teologije. Osim Venecije, studirao je u Baselu i Tübingenu, bio profesor u Wittenbergu i Jeni, živio u Magdeburgu, Regensburgu, Strasburu i Antverpenu, a umro je u Frankfurtu. Najviše je tragova ostavio baš u tim gradovima. Kod nas, u Hrvatskoj, ne postoji puno studija o njemu. Prvo, zbog Katoličke crkve koja nikada nije bila zainteresirana za ovog gorljivog protestanta koji je često kritizirao Rimsku crkvu, a zatim i zbog komunizma, koji također nije ohrabrivao studiranje života i djela jednog vjernika. Većina ljudi u Hrvatskoj ne zna o Vlačiću skoro ništa, osim, možda, s izuzetkom u Istri.
U Hrvatskoj su protestanti ponegdje čak smatrani sektom!
FM: Kakav je danas odnos Protestantske i Katoličke crkve u Njemačkoj, u odnosnu na Hrvatsku?
Zajednički odnos u Njemačkoj je sjajan, jer je otprilike pola Njemačke protestantske vjere, a pola katoličke. Zajedno smo u ovoj zemlji već skoro 500 godina. Ekumenska suradnja nije problematična. Jedni druge poštuju. Među protestantima i katolicima postoji veliki broj miješanih brakova. Naučili su da žive skupa. U Hrvatskoj su protestanti manjina, čak i od Katoličke crkve smo ponegdje smatrani sektom. Katolici često ne surađuju na ekumenskoj razini i ponašaju se netrpeljivo prema protestantima.
FM: Vjerujem da laici mogu misliti da je protestantizam sekta. Ali, svećenici…
Dosta svećenika nema razumijevanja, jer većina katoličkih teologa koji su studirali u Hrvatskoj ne razumiju puno toga o protestantizmu, jer nisu učili dovoljno na sjemeništu. Zato u Hrvatskoj i imamo te zatvorene, konzervativne struje. Radio sam u Rijeci kao protestantski svećenik, gdje sam s katolicima imao ekumensko služenje samo jednom godišnje, na Svjetski dan molitve, dok ih ovdje, s katoličkim svećenicima, imam dvadesetak godišnje. Suradnja je ovdje odlična. Na Rutenfestu, koja je velika godišnja fešta u Ravensburgu, na glavnom trgu u centru imamo Ekumensko bogoslužje s katolicima. U Hrvatskoj sam pokušao ukazati na suradnju, ali nema pomaka. Ima katoličkih svećenika koji su za to otvoreni, ali to je manjina. Ne želim biti negativan, ali činjenica je da je doma tako.
Hrvati u Stuttgartu imaju priliku doživjeti najbolju Njemačku!
FM: Protestantska reformacija bila je prihvaćena u Württembergu 1534 godine. Od tada je u toj pokrajini dominantna protestantska većina, ali na tom području živi i dosta katolika Hrvata, njih više od 20 tisuća. Utječe li to na njihov zajednički odnos?
Mislim da je to dobra prilika i potencijal da se međusobno bolje upoznaju. Ohrabrio bih svaku hrvatsku katoličku zajednicu na organiziranje zajedničkih bogoslužja i druženja s protestantskim crkvama. Predajem evangelički vjeronauk u školi i mislim da se obrnuto mogu razmjenjivati hrvatski katolički razredi s protestantskim, kako bi se što bolje razumjeli.
Da bi Hrvati mogli bolje razumjeti njemačku kulturnu baštinu, kao i vrijedne i radišne Švabe (tako se nazivaju Nijemci iz pokrajine Württemberg, no nisu svi Nijemci Švabe), koji su velikim brojem živjeli na teritoriju današnje Hrvatske do 1944., kad su morali bježati od komunista i uklopiti se u njemačko društvo, moraju razumjeti i protestantsku kulturu i etiku, jer je suživot naših konfesija dug skoro 500 godina.
Živjeti u Njemačkoj, ogromna je prilika Hrvatima da upoznaju nešto drukčije, a opet, s druge strane, braću i sestre po Kristu koji vjeruju gotovo isto.
Jako je puno miješanih brakova!
FM: Zalažete se za to da bi katoličkim svećenicima trebali dopustiti brak. Zašto to mislite, ako je stoljećima ovako?
U samoj Bibliji ne nalazimo učenje o celibatu. Čak se i kod samog apostola Petra spominje punica, a i drugi su apostoli bili oženjeni. Tek u četvrtom stoljeću, Crkva donosi odluku o celibatu. Znači, celibat nije biblijski utemeljen. Katolička crkva nema dovoljno svećenika ni u Njemačkoj, ni u mnogim drugim zapadnim zemljama, kao niti u Sjevernoj Americi, i zbog toga mora uvoziti svećenike iz Poljske ili Azije i Latinske Amerike, koji često neznaju dobro jezik niti poznaju kulturu i običaje, pa im je samim time teže obavljati dušebrižnički posao. Moje je osobno mišljenje da nije veliki broj onih koji imaju taj dar da mogu živjeti cijeli život u celibatu. Ima i onih svećenika i teologa koji su iz protestantske ili pravoslavne vjere prešli na katoličku i koji su spremni raditi u Katoličkoj crkvi, ali im često to nije dopušteno. Sam celibat nije praktičan za Crkvu u 21. stoljeću, i po meni, sve je manje muškaraca koji su spremni provesti čitav život bez zasnivanja obitelji.
FM: U Protestantskoj crkvi i žene mogu obavljati bogoslužja i propovjedati.
Mi trenutačno imamo između 30 i 40 posto žena svećenica u Evangeličko-luteranskoj crkvi u Württembergu. U ovih 47 godina otkad im je dopušteno raditi kao svećenicama, pokazalo se da mogu obavljati sve pastorske obveze isto kao i muškarci.
Ako je muškarčeva seksualnost potisnuta, može doći do određenih devijacija!
Više u tiskanom izdanju Fenixa….
Marijana Dokoza
