Prošlo je već gotovo 58 godina otkako smo kao mladi, puni poleta i životne radosti, završili srednjoškolsko obrazovanje u Franjevačkom sjemeništu u Visokom.
Piše: Anto Djoja
Bili smo maturanti generacije 1966./67. – dječaci velikih snova i još većih ambicija. Pisati danas, s vremenskim odmakom, o tim godinama nije lako, ali osjećaj nostalgije i zahvalnosti ostaje snažan kao i tada.
U ožujku 2025. godine, zajedno sa sinom Tomislavom, posjetio sam Sjemenište u Visokom. Zgrada je tu, kapelica i blagovaonica na svom mjestu, hodnici i učionice kao da su stali u vremenu. No nešto nedostaje, nema više dječje vike, molitvi, graje ni igre. Tišina dominira prostorom koji je nekada bio ispunjen životom. Teško je ne osjetiti tugu, možda i razočaranje. Pa ipak, ostaje nada – nada u Božju providnost koja nikada ne zakaže.
Srce me zaboljelo
Šetajući hodnicima, pogled mi je zapeo za zidove ukrašene fotografijama nekadašnjih generacija maturanata. Međutim, naša – generacija 1966./67. – nigdje se ne spominje. Srce me zaboljelo. Pitao sam se: kako je moguće da smo nestali iz kolektivnog sjećanja? Kad je došlo vrijeme za proslavu mature, nitko od nas nije se odvažio preuzeti inicijativu. Ni fratri, ni civili. Nikoga da okupi, potakne, organizira. Ali možda još nije kasno.
Možda će ovaj zapis biti poticaj da netko od nas preostalih živih drugova preuzme korak, planira, sazove i organizira sljedeće okupljanje. Vrijeme leti, a s njime i mi. No uspomene ostaju.
I dok razmišljam o tim danima, sjetih se jedne sitnice koja mi izmami osmijeh: sport. Sport je bio sastavni dio našeg života u Visokom. Uz redovitu molitvu i učenje, igrali smo rukomet, odbojku, glavomet pod jablanovima, a posebno nogomet – na igralištu u Vrbniku i kod NK Bosne. Čuvam jednu fotografiju iz tog vremena – na poleđini piše: “4. 10. 1966., svetkovina sv. Franje – kvartani pobijedili tercijane s 5:0.” Kakva utakmica, kakva uspomena! I kakvo slavlje!
Sjećam se i duhovnih vježbi za Svisvete, izleta u Brezu za sv. Barbaru i razgledavanja rimskih iskopina. Nakon toga svi smo iščekivali Božić i povratak kući – radosni, puni dojmova, pomalo umorni, ali uvijek puni nade. Neka ovaj članak bude mali podsjetnik i tihi vapaj: ne zaboravimo tko smo bili. Možda još nije kasno da se okupimo, bar jednom, i zahvalimo za godine koje su nas oblikovale.
Fenix-magazin/MD/Anto Djoja
