“Ne želim djecu ni brak, mislim da to nije za mene”, kazala je nedavno Natascha Kampusch (28) u intervjuu za OE24 .
Natascha Kampusch, koju je kao 10-godišnjakinju oteo Bečanin Wolfgang Priklopil, silovao je i psihički zlostavljao, ponekad živi u toj istoj kući u kojoj je zarobljena provela 8 godina, a koju je nedavno naslijedila.
Nakon što mu je 24. kolovoza 2006. uspjela pobjeći, Wolfgang Priklopil se ubio.
U tu kuću odlazi vikendima, čisti je i posprema.
Objasnila je kako joj je to na neki način terapija. Spava u istoj sobi u kojoj je bila zatočena, a nije htjela prodati ili srušiti kuću jer ne želi da je netko pretvori u “tematski park”. Zadržala je, osim kuće, i otmičarev automobil.
Za OE24 je rekla kako ima i loše i bolje dane, kako u glavi ima arhivu i kako često sama sa sobom vodi bitku.
Danas se bavi sportom, šeće, dizajnira nakit, piše pjesme.
Otkrila je i reakcije ljudi:
– Neki ljudi mi iskazuju poštovanje, a neki me napadaju. Pitaju me gdje je dijete, gdje sam ga pokopala i tvrde da sam sve sama isplanirala. No danas se na takve komentare više ne osvrćem – rekla je Kampusch.
Nedavno je se u intervjuu njemačkom Bildu prisjetila dana kada je pobjegla. Kazala je kako joj je toga dana Priklopil rekao da mu očisti automobil.
“Htio ga je prodati i rekao mi je da ga detaljno očistim. Sjećam se da sam se osjećala kao da bih mogla pojesti konja jer sam mu morala napraviti sendviče za doručak, ali ja nisam dobila ništa za jelo.”
Prikopilu je zazvonio mobilni telefon pa je, dok je razgovarao, bio dekoncentriran.
“Prije me promatrao cijelo vrijeme, ali zbog zbog usisavača kojeg sam u tom trenutku imala u ruci, odmaknuo se nekoliko koraka dalje kako bi bolje razumio osobu s kojojm je razgovarao. Provukla sam se kroz vrata koja su inače zatvorena ili blokirana teškim objektima, ali toga dana nisu bila. Jedva sam disala, osjećala sam se kao da su mi ruke i noge paralizirane. Razne slike su me pratile. Pogledala sam desno i lijevo bez da sam znala kojim putem trebam ići. Onda sam potrčala. Prošla sam kod dva obiteljska doma gdje sam mogla mogla pitati za pomoć, ali nisam. Bojala sam se da će me on pratiti pa sam htjela pobjeći što je dalje moguće i sakriti se. Kod jednog vrta sam srela dvojicu muškaraca koji su putovali s dječakom. Pitala sam ih da kontaktiraju nekog preko svog mobitela, ali oni su me ignorirali i jednostavno nastavili svojim putem. Onda sam ugledala ženu u kući s vrtom i pokucala na prozor te šapnula ‘Molim vas, pomozite mi!’ Pitala me što radim u njezinom vrtu i onda je pozvala policiju. Nikad više nisam imala kontakt s tom ženom, kazala je.
Četiri godine nakon što se domogla slobode, napisala je knjigu “3069” , a potom i “Deset godina slobode”, snimljen je i film koji govori o njezinom djetinjstvu provedenom u zarobljeništvu.
No, neki smatraju kako ova djevojka ne govori cijelu istinu. Nekim medijima, a i stručnjacima je sporno št je Natascha već u prvom televizijskom intervjuu, 15 dana nakon bijega, kao 18-godišnja djevojka zrazila želju da ima kontrolu nad pričom o svojoj sudbini: “Želim, a možda i ne želim napisati knjigu o sebi. Međutim, ne želim da se netko kao stručnjak bavi istraživanjem mog života. Ako netko bude pisao knjigu o meni, bit ću to ja” kazala je.
Nastupi u TV-emisijama, intervjui, film, knjige. Sve ovo izgleda kao pokušaj Natasche Kampusch da zadrži kontrolu nad svojim životom, nad onim što se o njoj govori. Kontrolu koju nad sobom i svojim životom nije imala tijekom osam i pol godina provedenih u zarobljeništvu.
Natascha Kampusch je žrtva kakvu i ne biste očekivali. Ona je jaka žena koja djeluje samouvjereno i govori otvoreno. Žena koja zna što joj je učinjeno i koliku moć može imati priča o njoj. “Natascha Kampusch, Vi ste najtraženija osoba svijeta”, rekao je novinar koji je prije deset godina ovu djevojku intervjuirao po prvi put nakon njezinog bijega na slobodu. Njezin odgovor: isplazila je jezik i prevrnula očima. Ipak, par sekundi poslije toga se sabrala i dala opširan odgovor: “Zbog pozornosti koja je usmjerena prema meni nosim i odgovornost koju želim iskoristiti. U svoju korist, ali i u korist drugih ljudi., piše dw.de
I iskoristila je. Pomogla u financiranju jedne dječje bolnice u Šri Lanki, socijalno je angažirana, posjećuje ljude kojima je potrebna medicinska njega, a sada pokušava u kući u kojoj je ona nekada bila zarobljena napraviti dom za izbjeglice.
Što god tko mislio o ovoj djevojci, ostaje činjenica da joj je oduzeto deset godina normalnog života.
Fenix Magazin/MD/Bild.de/dw.de
