Dok vojno-redarstvenu akciju Oluja Hrvati slave kao veličanstvenu vojnu pobjedu kojom je oslobođena gotovo trećina hrvatskog teritorija, Srbi ni nakon 18 godina ne prihvaćaju Oluju kao oslobodilačku akciju. Smatraju je etničkim čišćenjem Hrvatske od Srba. Srećom po Hrvatsku, i hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, da je Haški sud izrijekom utvrdio da Oluja nije zamišljena ni osmišljena kao zločinački pothvat. Haag je tako razobličio još jednu srbijansku neistinu koju su kao papagaji ponavljali i čelnici nekih nevladinih udruga u Hrvatskoj zajedno sa nekim „hrvatskim“ novinarima i političarima. Suprotno tome, Haaški sud je presudom Milanu Martiću izrijekom ustvrdio da je u srpskoj agresiji na Hrvatsku postojao zločinački pothvat u sklopu stvaranja velike Srbije. Zato hvala Haagu koji je takvim odlukama srušio srpsku mitologiju i omogućio da Hrvati svoju najveću vojnu pobjedu s ponosom slave u Kninu, starom hrvatskom kraljevskom gradu koji je prije dvadeset godina bio središte srpske pobune protiv hrvatske države.
Oluja je temelj samostalne hrvatske države
Zbog nepotrebnih ideoloških promjena datuma proslava Dana državnosti, proslava Oluje kao Dana pobjede ostala je jedini praznik kojeg istodobno slave i s ponosom se prisjećaju svi Hrvati, i desni i lijevi. Treba biti pošten i kazati da Oluju slavi i dio Srba iz Hrvatske koji su bili u sastavu Hrvatske vojske, a kojih je, prema evidenciji Ministarstva obrane, bilo oko deset tisuća. Nažalost, podjele u hrvatskom društvu odrazile su se i na jedinstvenu proslavu Oluje kao najuzvišenijeg praznika kojim se odaje zahvalnost svim pripadnicima Hrvatske vojske i policije, hrvatskim ratnim zapovjednicima i tadašnjem vrhovnom zapovjedniku dr.Franji Tuđmanu. Jer, bez odlučnosti predsjednika Tuđmana te hrabrosti hrvatskih vojnika i redarstvenika ne bi bilo pobjede u Oluji niti bi Hrvatska ikada bila ono što danas jeste – slobodna hrvatska država u EU. Oluja je time postala ne samo spomen već i temelj samostalne hrvatske države koju su sanjale generacije Hrvata.
Proslava u Kninu je proslava političara, a proslava u Čavoglavama braniteljskonarodna
Umjesto da spomen na tu pobjedu Hrvati slave zajedničkom proslavom u Kninu, još uvijek postoje dvije velike proslave: ona službena u Kninu i braniteljsko-narodna proslava u dvadesetak kilometara udaljenim Čavoglavama. Dok se proslava u Kninu, po mišljenju branitelja, pretvorila u proslavu političara koji protokolarno marginaliziraju ulogu branitelja i invalida Domovinskog rata, proslava u Čavoglavama je proslava revolta prema službenoj vlasti. To traje od trenutka kada je tadašnja Račanova, a kasnije i Sanaderova vlast počela progoniti i Haagu izručivati hrvatske generale, do danas kada proslava okuplja ne samo običan puk i branitelje već i nezavisne intelektualce i javne osobe koji se protive putu kojim ide Hrvatska. Prije svega se protive povlačenju hrvatske tužbe protiv Srbije za ratni štetu, protive se servilnosti hrvatske ljevičarske vlasti prema Srbiji i srbijanskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću, deklariranom četničkom vojvodi koji nije odustao od svojih stavova i izjava o Oluji kao zločinačkoj akciji te Vukovaru kao srpskom gradu.
Proslava u Čavoglavama
Koliko god je proslava Dana pobjede u Čavoglavama sa narodnim veseljem u početku značila i prosvjed protiv službene vlasti, toliko je danas tradicijsko mjesto u kojem se svake godine troši sve više novca. A novac je drag svima i, uz sve stranputice hrvatske vlasti, najveća je prepreka zajedničkoj proslavi Oluje. Bez da se ikomu osporava pravo gdje će slaviti Oluju, lijepo bi bilo kada bi Hrvati svoju najznačajniju proslavu slavili poput Francuza koji svoj najveći praznik (pad Bastilje 14.srpnja) slave središnjom proslavom sa vojnom paradom u Parizu te nizom drugih proslava u različitim gradovima. Najnovija ideja da se Oluja svake godine zajednički proslavlja u drugom hrvatskom gradu te da se svake pete godine slavi u Kninu ne čini se kao neprihvatljivo rješenje. Pogotovu kada bi svaki grad i svako mjesto i dalje mogao imati svoju proslavu. Pa neka onda ljudi slave gdje hoće.
